ČUVAJU GA SPECIJALCI Dok se ne donese odluka o novoj lokaciji, specijalne jedinice vojske i policije čuvaju Tadića, a zatražena je i kupnja blindiranog vozila, no Tadić smatra da u recesiji ne bi trebalo kupovati takvu limuzinuSrbijanske sigurnosne službe zatražile su da se kabinet šefa države Borisa Tadića preseli iz središta Beograda na sigurniju lokaciju, ustvrdili su srpski mediji prošlog tjedna. Zgrada predsjedništva Srbije, poznata i kao Novi dvor, nalazi se u samom središtu Beograda. Ta četverokatnica građena je za rezidencijalne potrebe dinastije Karađorđević, a radovi su trajali od 1911. do 1922. Od 1922. do 1933. Novi je dvor bio službena rezidencija kralja Aleksandra, nakon čega je, po kraljevoj želji, pretvoren u muzej. Od 1950. su Novi dvor koristili vlada, parlament i predsjednik Srbije.

Zgrada s jedne strane gleda na vrlo prometnu Ulicu kralja Milana (nekadašnju Ulicu maršala Tita). Automobil s eksplozivom uz samu zgradu mogao bi izazvati katastrofalne posljedice. S druge strane je okrenuta prema Pionirskom parku. Kad su svojedobno izraelski stručnjaci analizirali sigurnost državnih institucija u Beogradu, pitali su jesu li su sve osobe u Pionirskom parku agenti srbijanskih obavještajnih službi. Navodno su bili šokirani odgovorom da su to obični prolaznici. Zaključeno je da se u tim okolnostima ne može jamčiti sigurnost srbijanskog predsednika.

Zahtjev za premještanje Tadićeva ureda je postavljen vladi na sjednici vijeća za nacionalnu sigurnost, a kao povod je poslužio incident potkraj svibnja, kad je u zgradu predsjedništva Srbije, "u potrazi za pravdom", ušetao biznismen iz Valjeva Dragan Marić, s dvije ručne bombe. Marić je nakon nekoliko minuta predao osiguranju jednu bombu, ali je drugu držao u ruci, s izvučenim osiguračem, punih pet i pol sati, tražeći da mu se nadoknadi šteta koju je pretrpio u poslovanju s državnom aviokompanijom Jat Airways. Krizna situacija je okončana bez krvoprolića, Tadić je odao priznanje osiguranju, ali se ipak postavilo pitanje koliko je siguran šef srbijanske države.

Marić je ušao u zgradu predsjedništva. Zadržan je na prijavnici, samo što je prešao prag zgrade, ali što bi se bilo dogodilo da je umjesto ručnih bombi nosio nekoliko kilograma razornog eksploziva i da je bio spreman da ga zaista upotrijebi? Ocijenjeno je da je fizičko-tehnički dio Tadićeva osiguranja položio ispit, ali da je zatajio obavještajno-sigurnosni, posebno ako se zna da je Marić na 11.000 adresa uputio e-mail o tome što će učiniti. Tu su poruku primile i brojne državne ustanove, ali nije reagirala ni policija, ni Bezbednosno-informativna agencije (BIA), nekadašnje Služba državne sigurnosti. Postavilo se i pitanje ponašanja samog Tadića. Šef države nije se nalazio u zgradi predsjedništva kad je Marić u nju ušao, ali je, unatoč neizvjesnoj situaciji, tri sata kasnije došao na radno mjesto. U tom trenutku još su se vodili pregovori o predaji Marića, koji je i dalje bio naoružan. To je protumačeno kao još jedna potvrda mišljenja da u okruženju šefa države glavnu riječ vode stručnjaci za marketing, koji su, vjerojatno, procijenili da bi pojavljivanje Tadića u kriznim okolnostima ostavilo pozitivan dojam u javnosti. UŠETAO DO TADIĆA Marić je jednu bombu predao osiguranju nakon što je ušao u zgradu

Prema odredbama zakona o predsjedniku Republike, šefa države i članove njegove obitelji čuvaju policija, vojska i drugi. U Tadićevu osobnom osiguranju su pripadnici vojnog protuterorističkog odreda "Kobra", koji su se za njegovu sigurnost brinuli i kad je bio ministar obrane.
"Kobre" su dio specijalne brigade vojske Srbije, osnovane prije tri godine, kad su u jednoj formaciji objedinjene 72. specijalna brigada, 63. padobranska, dijelovi 82. pomorskog centra i protuteroristički odred. Svi pripadnici te jedinice su dobrovoljci i profesionalni vojnici. "Kobre" su stvorene u vrijeme vladavine Josipa Broza Tita, 1978., kad je procijenjeno da je povećana opasnost od svjetskog terorizma. Osnovni zadaci jedinice bili su antiterorističke intervencije i osiguranje istaknutih jugoslavenskih rukovodilaca. Sada su "Kobre", zadužene za osiguranje državnih dužnosnika, pa i Tadića, u sastavu gardijske brigade vojske.
Prije nekoliko godina Tadić je odlučio da ga osiguravaju vojnici jer nije imao potpuno povjerenje u policiju. Tadićeva Demokratska stranka bila je u opoziciji, a na čelu policije i BIA-e su se nalazili ljudi iz Demokratske stranke Srbije tadašnjeg premijera Vojislava Koštunice. Između tih dviju stranaka stalno je tinjala nesnošljivost, koja se povremeno razbuktavala u otvorene sukobe.

Jedan od takvih sukoba izbio je potkraj 2004. kad je jedna strana tvrdila da je Tadić samo zahvaljujući pravodobnoj intervenciji osiguranja izbjegao sudbinu svog prethodnika na čelu Demokratske stranke Zorana Đinđića, ubijenog u ožujku 2003., dok su s druge strane stigle ocjene da su tjelesni čuvari šefa države neprofesionalnim ponašanjem izazvali prometni incident, koji je potom dramatiziran i proglašen atentatom.
Suprotstavljene tvrdnje odnosile su se na jurnjavu ulicama Beograda 30. studenoga 2004. oko 21 sat, u kojoj su sudjelovali Tadićev službeni automobil, dva BMW-a iz njegove pratnje i "civilni" Audi 80, čiji se vozač pokušavao što više približiti vozilu predsjednika Srbije. Iz Tadićeva kabineta priopćeno je da je vozilo šefa države bilo napadnuto, nakon što ga je vozač Audija više puta pokušao udariti, a zatim je nestao. Ministarstvo unutarnjih poslova je, s druge strane, tvrdilo da se radilo o običnom prometnom prekršaju, čiji je sudionik bio pijani službenik osiguranja američke ambasade u Beogradu, srbijanski državljanin Miroslav Cimpl. Njegov identitet je utvrđen tek kad se predao policiji. Sve se završilo tako što je sudac za prekršaje kaznio Cimpla s 20 dana zatvora i 150 eura jer se nije zaustavio pred kolonom pod pratnjom, nije spustio duga svjetla i nastavio se kretati za kolonom.

SADAŠNJE PREDSJEDNIŠTVO"Kobrama" su tada upućene primjedbe da nisu zapamtile registarski broj Cimplova automobila i da se nisu smjele upuštati u potjeru za Audijem i tako Tadića izložiti opasnosti udara eventualnog drugog napadača. Beznačajni službenik ambasade SAD-a tada je demonstrirao koliko je lako prići predsjedniku Srbije, a samim tim mu i nauditi. Marić je četiri i pol godine kasnije pokazao da se situacija nije mnogo promijenila, čemu pridonosi, kako se tvrdi, i antagonizam i suparništvo između vojske i policije. Zato se nedavno pojavio prijedlog da se, radi poboljšanja sigurnosti šefa države, osnuje nova služba. Kao uzor bi trebala poslužiti američka Tajna služba (Secret Service), zadužena za sigurnost predsjednika SAD-a, koja je u sastavu ministarstva pravosuđa.
Zahtjevi za premještanje šefa države iz centra Beograda bili su postavljeni i prije incidenta s Marićem, ali je dojam da ih u vladi nisu dovoljno ozbiljno shvatali. Tvrdi se da postoje dugoročni planovi da se sve važne državne ustanove - predsjednik, vlada i ustavni sud iz središta grada premjeste u Novi Beograd, u ogromnu zgradu nekadašnjeg Saveznog izvršnog vijeća, koju sada zovu Palača Srbija. Radove na toj zgradi 1947. su počele omladinske brigade iz cijele Jugoslavije. Projektirana je u obliku slova H, završena je prije pet desetljeća, obložena bračkim mramorom i ima površinu od 5500 četvornih metara. Premještanjem državnih institucija u tu zgradu, kako se procjenjuje, bila bi unaprijeđena njihova sigurnost, a izbjegli bi se i brojni prometni problemi, jer u sadašnjoj situaciji svaki posjet inozemne političke delegacije dovodi do prometnog kolapsa u središtu Beograda. Dok vlada ne donese odluku o novoj lokaciji, specijalnim jedinicama policije i vojske naređeno je da pojačaju mjere osiguranja predsjedništva Srbije. Na okolnim zgradama su raspoređeni snajperisti, pojačane su patrole u civilu. Zatražena je kupnja blindiranog automobila, otpornog na eksploziv. To vozilo ne bi koristio isključivo šef države, nego i gosti iz inozemstva, ali i domaći političari, suci, tužioci, ako se procijeni da im je sigurnost ugrožena.ZGRADA BIVŠEG SIV-A U NOVOM BEOGRADU

Tadić i vlada, međutim, oklijevaju s odgovorom na taj zahtjev, smatrajući da u doba ekonomske krize zahtjevi za dodatnim troškovima ne bi naišli na odobravanje. Priča o kupnji blindiranog automobila za hrvatskog premijera Ivu Sanadera bila je zabilježena u gotovo svim srpskim medijima, a vlasti u Beogradu ne žele se naći u tako neugodnoj situaciji. Ujedno se postavlja i pitanje tko bi uopće htio ugroziti Tadića i ocjenjuje da prava opasnost za šefa države ne postoji. Slične su se tvrdnje, međutim, čule i prije nekoliko godina, kad se tadašnji premijer Zoran Đinđić preselio iz stana u centru Beograda u rezidenciju u elitnom naselju Dedinje. Iako su kao razlog za selidbu navedene ocjene sigurnosnih stručnjaka da se Đinđićev stan može naći na nišanu snajperista s nekoliko desetaka pozicija, to obrazloženje dočekano je s negodovanjem u dijelu javnosti, koji je tvrdio da nema razloga da itko ugrozi predsjednika vlade. Ubrzo su Đinđića ubili pripadnici srpskih službi sigurnosti i članovi kriminalnog zemunskog klana, u strahu da će ih premijer strpati iza rešetaka. Šest godina kasnije Đinđićevu poziciju najutjecajnijeg političara u Srbiji zauzeo je Tadić, dok je moć kakvu su u svijetu srpskog kriminala imali "Zemunci", navodno, preuzeo Sreten Jocić, poznatiji kao Joca Amsterdam. Jocić je odnedavno u beogradskom zatvoru, zbog sumnje da je sudjelovao u ubojstvu Ive Pukanića.