Damir RadićSlučaj navodne prisilne maloljetničke prostitucije u Osijeku, koji je protekli tjedan “potresao” zemlju, došao je kao naručen onima iz čije je perspektive tinejdžerska seksualnost de facto najveći problem hrvatskog društva. Stvar se zbila u Osijeku, ali i na ulicama bilo kojeg drugog hrvatskog grada lakoćom bi se postiglo stopostotno anketno slaganje o maloljetničkoj prostituciji kao neviđenoj sodomi i gomori ostvarenoj brutalnom prisilom nad “nevinim djevojčicama”. Očito, velika većina ljudi u ovoj zemlji daleko je osjetljivija na seksualnu nesputanost tinejdžera, pri čemu tu osjetljivost usmjerava na one punoljetnike koji su s tinejdžerima ostvarili seksualnu interakciju, negoli recimo na ratni zločin ubojstva civila ako je počinjen s “naše strane” (s čim upravo Osijek ima podosta iskustva). Podrazumijeva se da svako seksualno općenje punoljetnika s maloljetnicima mora u sebi sadržavati neku, makar i implicitnu prisilu, ili barem neko neprilično zavođenje, i zato - nakon što policija izvjesti da u osječkom slučaju nije bilo kriminalnih radnji, jer ako je prostitucije i bilo, bila je dobrovoljna - pravobraniteljica za djecu i mladež u Dnevniku HTV-a ustvrđuje kako je njoj nezamislivo da bi se maloljetne djevojke dobrovoljno prostituirale, a ako je njoj nezamislivo, onda doista mora da je tako.

U istom tom Dnevniku kao ilustracija teme postavljena je fotografija djeteta starog otprilike tri-četiri godine u visokim potpeticama; poruka je jasna – u “pakao prostitucije” kao neprirodan ambijent bačena su “djeca”, a to što spolno razvijene i seksualno inicirane tinejdžerke ilustracijski zastupaju nožice spolno nediferencirana djetešca skroz je okej, jer kakva bitna razlika može postojati između djeteta od dvije-tri i “djeteta” od 15, 16 ili 17 godina? Ukratko, sve je to pedofilija i dobnu granicu za dobrovoljno stupanje u seksualne odnose treba podići na 18 godina, kako je implicitno još jednom zavapila potpredsjednica vlade. Razmišljam o svemu ovom povodom filma “Rocknroll brod”, nadahnutog piratskim britanskim radio brodovima koji su u drugoj polovoci 60-ih, stacionirani u izvanteritorijalnim vodama i oslonjeni na brojne sponzore, emitirali program baziran na popularnim rock pjesmama, emancipacijski djelujući na adolescentsku populaciju, ali i šire, osobito u seksualnom smislu. Razbijali su time antikomercijalni monopol BBCa, koji je preferirao klasiku i jazz.

Film ne vrijedi puno, što i nije čudno kad se zna da mu je autor Richard Curtis, čovjek koji je ime stvorio na televiziji kao suautor “Crne guje” i “Mr. Beana”, no nakon tih prijelomnih radova poželio se okušati i na filmu, gdje je ubrzo postao sinomimom komercijalnog britanskog mainstrema koji želi zabaviti i nipošto nekom nepoćudnošću zatalasati. Nabaciti koju “friječ”, to da, tu i tamo koketirati s blagom provokativnošću – može, ali više od toga, nipošto. U Curtisovu scenarističkom opusu stoji jedan od najprecjenjenijih filmova 90-ih, sterilna romantična komedijica “Četiri vjenčanja i sprovod”, nešto zanimljivije okušavanje u istom žanru “Notting Hill”, a i koscenarističko učešće u oba mediokritetska filma o Bridget Jones. Redateljskim debijem prema vlastitom scenariju “Zapravo ljubav”, vrlo solidnom kombinacijom ljubavne komedije i melodrame, ostavio je dojam autora od kojeg bi i na filmu nešto moglo biti, no “Rocknroll brodom” vratio se na prijašnje pozicije.

Kao i u “Zapravo ljubav” pozabavio se mnoštvom likova i očišta, uglavnom DJ-eva na piratskom radiobrodu krajem 60-ih, no ovaj mu put ta tzv. mozaična struktura nije dobro sjela, te je svaki od potencijalno interesantnih karaktera sveo na više ili manje ekspresivan, no posve reduciran fragment, izuzev zapravo ključnog i pristojno zaokruženog lika tinejdžera u potrazi za neznanim ocem i prvim seksualnim iskustvom. Hedonističkoj brodskoj ekipi u dramaturški elementarnoj shemi suprotstavljen je rigidni ministar zadužen za ušutkavanje pirata, a da bi kontrast bio jači, ministar je pretvoren u karikaturu za kakvima se obično poseže u satirama, što je stilizacija koja ovdje poprilično ispada iz konteksta. Sve se to, pofutrano sjajnim rock klasicima, još nekako držalo do samog kraja, no onda Curtis poseže za brodolomom a la Titanic i otpušta kočnice za spielbergovsku otac–sin sentimentaliju, što je siguran znak da će pored broda potonuti i sam film. No na stranu kvaliteta, kao i pomisao kako su rock’n’roll i njegovi promotori nekritičkim oslanjanjem na zakonitosti tržišta kao opoziciji rigidnoj državi utabali put vlastitom dezavuiranju (što Curtis tek izdaleka i nesvjesno dotiče), ono zanimljivo jest autorsko inzistiranje na spomenutoj seksualno emancipacijskoj dimenziji piratskog radija.

Naravno, puno je tu jednodimenzionalnosti i idealiziranja, pa čak i ponešto mizoginije (dva najistaknutija ženska lika “kurve” su koje slamaju dobra muška srca), ali Curtis ne griješi kad potcrtava utjecaj rock’n’rolla i njegova radijskog medija na seksualno oslobođenje (mladih) žena, jer seksualna revolucija koja je bila u tijeku primarno je trebala osloboditi upravo žene. Rigidni ministar ima kćer adolescenticu pa je njegov antiemancipacijski napor možda motiviran i njenom “zaštitom”, a u svakom slučaju može podsjetiti na tvrdoglavo suprotstavljanje činjenicama (erotskog) života koje danas u nas prakticiraju Jadranka Kosor, Mila Jelavić i ostali dušebrižnici tragikomično neupućeni u adolescentske seksualne mogućnosti. A promiskuitetnost i dobrovoljna prostitucija neke su od njih.