Otkriće Večernjeg lista kako je HEP potrošio 200 milijuna kuna kupujući skupu stranu struju koja Hrvatskoj uopće nije trebala, teško da može šokirati hrvatske porezne obveznike. Uostalom, tijekom posljednjih desetak godina njihovim novcem financiran je cijeli niz nepotrebnih projekata. Od mostova koji nikome ne trebaju, preko poljoprivrednih proizvoda koje nitko ne želi kupiti, do plaća javnih službenika koje vjerojatno nitko osim države niti ne bi zaposlio. Sve te račune uredno je godinama potpisivao ministar financija Ivan Šuker.

Dakle, čovjek koji je dobio mandat birača da savjesno i razumno raspolaže s njihovim novcem, činio je upravo suprotno, potpisivao bjanko čekove kojima je potom bivši premijer Sanader financirao svoj koncept "narodnog kapitalizma". Taj model temeljio se na pomalo kriminalnoj ideji preraspodjele društvenog bogatstva, po kojoj su svi građani Hrvatske snosili trošak prosperiteta pojedinih podobnih kompanija i društvenih skupina. Opisanu politiku, koja ovu državu ubrzano i postojano vodi u propast, možda je osmislio Sanader, ali je proces izvedbe nadgledao upravo Šuker.

Ipak, njegova odgovornost možda je i veća od one bivšeg premijera. Naime, za razliku od Sanadera, poprilično neuspješnog dramaturga i pjesnika, koji o ekonomiji nije znao gotovo ništa, Šuker je u Vladu stigao kao diplomirani ekonomist i navodni stručnjak za javne financije. I dok je Sanader mogao sebi dopustiti da ostvarenje svojih političkih ciljeva pretpostavi gospodarskoj stabilnosti države, Šuker nije imao taj luksuz.

Kao ministar financija upravo je njegov glavni zadatak bio da osigura dugoročnu održivost hrvatskog modela gospodarskog razvoja, pa i po cijenu sukoba s ostalim članovima Vlade. Ipak, Šuker za tako nešto nije imao snage, hrabrosti, a možda ni znanja. Funkciju ministra financija sveo je na razinu običnog računovođe, koji muku muči kako da zahtjeve svog rastrošnog šefa uklopi u konačnu bilancu. Milijarde kuna novca koji su mu porezni obveznici povjerili u nadi da će njima i njihovim budućim pokoljenjima osigurati ljepši i kvalitetniji život, Šuker je bez pogovora preusmjeravao svom šefu za financiranje njegovih suludih projekata. Pojednostavljeno, Šuker je dobio novac hrvatskih građana kako bi ga oplodio, a on ga je spiskao.

U suštini to se ne razlikuje od onoga što je učinio američki financijaš Bernard Madoff. On je nedavno osuđen na 150 godina zatvora nakon suđenja za jednu od najvećih finacijskih prevara u povijesti te zemlje. Godinama je Madoff, inače ugledni bankar s Wall Streeta, provodio prevaru nazvanu "Ponzi shema", u našim krajevima poznatiju pd nazivom "financijska piramida".

Uzimao je novac lakovjernih ulagača, te im obećanu golemu dobit isplaćivao iz uloga novih investitora. Prevara je trajala gotovo tri desetljeća, dok se Madoff u jednom trenutku nije slomio i sve priznao članovima svoje obitelji. Ekspresno je prijavljen, uhićen i osuđen. Sva imovina njega i njegove obitelji zaplijenjena je kako bi se barem dijelom nadoknadili gubici od 60-tak milijardi dolara koje je nanio svojim investitorima.

Madoffovu kaznu sudac Denny Chin obrazložio je rekavši kako njegova djela predstavljaju "izuzetno zlo", jer je Madoff godinama namjerno zloporabio povjerenje ulagača. Ukratko, svjesno je pronevjerio teško stečeni novac građana i kompanija, te tako narušio sam temelj tamošnjeg financijskog sustava. Za to je ekspresno osuđen na stoljeće i pol iza rešetaka, a vođeni američkim primjerom i Hrvati bi trebali početi ubrzano zidati nove zatvore.

Jer, ako je Madoff dobio maksimalnu kaznu suštinski zato što je iznevjerio povjerenje onih koji su mu povjerili svoj novac da bi njime savjesno upravljao, zar bolje zaslužuju oni koji se godinama razbacuju novcem hrvatskih građana.