LEŽERNO I RASKOŠNO Juroslav Buljubašić na svojoj jahti Seagull 2 koja izgledom i imenom podsjeća na Titov brod Galeb - a Tito mu je, kako sam kaže, i uzor za životni stilJuroslav Buljubašić, jedan od najbogatijih Hrvata je šarmantni ekscentrični 48-godišnjak koji se savršeno uklapa u sliku svjetskog poduzetnika, ali i lijenog Dalmatinca koji se ne voli dizati rano ujutro. Svoj uspon je započeo ranih osamdesetih s tvrtkom koja se bavila satelitskim antenama, oformio je flotu putničkih brodova uglavnom na inozemnim linijama, bavio se ugostiteljstvom, hotelijerstvom, osnovao je Splitsko-Dalmatinsku banku, bio je dugogodišnji član HNS-a, ali i počasni konzul Republike Čile. Prije par godina povukao se poslovno iz Hrvatske i usmjerio svoje poslovanje na Evropu i Južnu Ameriku. S Buljubašićem smo razgovarali na njegovoj jahti „Seagull 2“ stacioniranoj u Dubrovniku gdje ljetuje sa suprugom i njihovo četvero djece.

NACIONAL: Iako većina zna za vas, čini mi se da malo tko zna čime se vi zapravo bavite i zbog čega mjesecima možete ovako lijeno uživati na jahti na kojoj se sad nalazimo.

- U poslu sam od 1980. godine. Deset godina u socijalizmu, deset godina u divljem kapitalizmu i devet godina u ovom normalnijem kapitalizmu. Devedesetih sam počeo razvijati tvrtke na području bivše Jugoslavije, kasnije Europe i južne Amerike. Vrlo je teško točno odrediti čime se jedan poduzetnik mojeg kalibra bavi. Ima onih koji su se specijalizirali samo za jedno područje, no ja sam ušao u različite aspekte gospodarstva i financijskog sustava. Ne držim sva jaja u jednoj košari zbog disperzije rizika. Moj dijapazon djelovanja je počeo s tvrtkom koja se bavila telekomunikacijama, zatim sam neko vrijeme radio na sustavu satelitskih antena, bavio sam se inženjeringom, plovilima, uglavnom većim brodovima, bio sam jedan od osnivača Splitsko–dalmatinske banke, svojedbno smo se bavili ugostiteljstvom i hotelijerstvom. Dakle, svaki period je nosio i određeni posao. Neke tvrtke smo osnivali sami i onda ostavljali kvalitetnim menadžerima da je vode dalje, s nekima smo izašli na burzu, a neke smo odbacili. Također jedan dio mojih poslova vezan je uz kupovanje dionica na burzi i tada ne gledam o kojoj se tvrtki radi već me interesira samo samo određena dobit. U svim tim poslovima smo nekad uspjeli, a nekada ne. Znalo se dogoditi da od uloženih sto tisuća eura recimo, jedva izvučemo deset. Sve je to uvijek bio jedan ogroman rizik. Prije par godina sam se povukao iz Hrvatske i danas uglavnom živim od poslova u inozemstvu.

NACIONAL: Je li teško držati sve te poslove pod kontrolom?

- Pa meni je, za razliku, od nekih mojih poslovnih partnera koji su željeli uvijek imati 51% udjela u nekom firmi ili biti pak većinski vlasnici uvijek interes bio drugačiji. Ja nisam inzistirao na tome pa sam ulazio i u tvrtke u kojima sam bio samo manjinski vlasnik tako da ako bih vidio da tvrtka ne ide u pravom smjeru, ja sam izlazio i prodavao svoj udio. Nisam nikada radio holdinge poput drugih.

NACIONAL: Vi ste se u svim tvrtkama povukli na 16% do maksimalno 30%.

- Bilo je i tvrtki u kojima sam bio vlasnik sto posto, pa sam prodao dijelove. Iz svega sam izlazio pomalo jer sam htio biti miran. Jednostavno mi se više nije dalo toliko raditi i brinuti se o svemu. Većinski udio iziskuje jako puno posla, a ja otkad sam prestao biti većinski vlasnik posljednje četiri godine uživam više nego ikad. Ovo je sad puno mirniji život i da sam znao da je to ovako lijepo bio bih izašao već ranije. Sad sam tek ponekad prisutan na skupštinama pojedinih tvrtki u kojima sam djelomično vlasnik ili to obavljaju osobe ovlaštene od mene. Zato si danas mogu priuštiti da iskopčam telefon i pogledam ga samo dva puta dnevno, tek toliko da vidim tko me zvao. Zato sam se i vama javio tek popodne iako ste me zvali ujutro. Jedan mi je Englez svojedobno rekao: „ Ako želiš guštati, budi manjinski vlasnik“. I ja sam ga poslušao.

NACIONAL: Prije par godina ste htjeli srušiti monopol Jadrolinije i udariti joj konkurenciju vlastitom putničkom flotom. Zašto ste se na kraju ipak povukli?

- Nakon devedsetih u Hrvatskoj su ostale državne tvrtke koje su gospodarile na tržištu. Ako se pojavio netko tko ih je na bilo koji način htio ugroziti tukli su iz svih sredstava. Kadija te tuži, kadija ti sudi, tako je bilo sa mnom i Jadrolinijom. Jednostavno nisu dozvolili konkurenciju i nisu me pustili da radim što bi i za samu državu sigurno bilo bolje, prvenstveno zbog zdrave konkurencije. Ja sam već imao flotu koja je radila inozemne linije, od Italije do Rusije i Švedske jer su me ovdje stalno kočili kad smo to poslovanje htjeli prebaciti na domaće trajektne linije. Ironija je u tome što država ni danas ne dozvoljava nikome ulazak.

NACIONAL: Kako ste uspjeli opstati uspješno u sva ta tri sustava koja ste nabrojali? Poznato je da prijateljujete s brojnim političarima poput predsjednika Stjepana Mesića, bivšeg premijera Ive Sanadera i kandidatkinje za novu predsjendicu Vesnu Pusić. Jesu li svi oni bili nužni kako biste poslovno preživjeli ta razdoblja?

- Do 2000. nisam baš bio omiljen, dapače bio sam oponent Tuđmanu i njgeovoj politici. Nisam bio član HDZa, ali sam ipak razvijao posao u Hrvatskoj koliko je to bilo moguće. Nije presudno da ljudi budu nužno vezani s politikom kako bi uspjeli. Mislim da sam uspio prvenstveno zahvaljujući vlastitim sposobnostima. Tek nakon siječanjskih izbora 2000. više nisam imao političkih problema. HDZ je postao liberalniji, no ja sam se već tada povukao iz poslova u Hrvatskoj tako da, eto, nisam previše koristio svoja prijateljstva i poznanstva. Ali više od političke podobnosti može te zakočiti državna administracija.POSLOVNI PARTNERI Juroslav Buljubašić s poslovnim partnerom Zvonkom Kotarcem. Buljubašić tvrdi da je zadnjih godina prodao većinske udjele iz svojih tvrtki te se povukao iz aktivnog biznisa

NACIONAL: Kako izgleda biti u isto vrijeme prijatelj bivšem premijeru i sadašnjem predsjedniku?

- Prijateljstvo je nešto relativno. Možete na prste jedne ruke nabrojiti prijatelje, na dvije već teško, no ako se taj termin koristi i za ljude s kojima si eto kroz godine ostvario određeni kontakt bilo kroz posao ili pak određena druženja onda i za ove nabrojane vrijedi da su mi prijatelji. Bio sam u politici, godinama član HNS-a, tamo sam se zbližio s Vesnom Pusić i predsjednikom Mesićem, a u krajnju ruku i oni su ljudi od krvi i mesa koji nekada rade nešto dobro, a nekada nešto loše i opet se družite s njima. To vam je kao u školskom razredu. Nećete se prestati družiti s onim iz zadnje klupe samo zato jer se onaj iz prve klupe ne slaže s ovim iz zadnje.

NACIONAL: Bili ste jedan od onivača Liste Velog Mista koja je u Splitu koalirala s HDZom. Bilo je jako puno prtužbi na njeno djelovanje, pogotovo otkad je Željko Kerum postao gradonačelnik. Zašto ste se povukli s liste?

- Povukao sam se već nakon godinu dana. Naime, Lista je išla u koaliciju s HDZ-om, a s druge strane u SDP-u su smislili da je lista napravljena kako bi išla s njima u koaliciju, pa su radili protiv projekata Liste. Dogodilo se rivalstvo. HDZ je mislio da ako nam dopusti da realiziramo sve projekte da ćemo postati preopasni, a SDP ih je opstruirao jer nismo bili s njima u vlasti. Dakle, Lista sama po sebi nije nogla ni naprijed ni nazad. Da je to bilo prije dvadeset godina kad sam još imao snage boriti se, ostao bih, ovako sam digao sidro kad sam vidio da to ne vodi nikamo.

NACIONAL: Imali ste viziju promijeniti Split, kako ga danas vidite?

- Split je specifičan grad. Ja jako volim Split i baš zbog toga da ne doživimjoš veće razočaranje od onog kojeg sam doživio u tih godinu dana, jednostavno sam otišao. Želio sam to sve pomaknuti prema nekom svojem viđenju. Obišao sam gotovo sve gradove na Mediteranu i zaista mogu reći da je Split jedan od najlljepših. Grad koji ima tradiciju i potencijal, ali i ljude koji su i za i protiv. Split će se razvijati nekim svojim tempom. Split je grad koji živi na ulici. Pokojni Miljenko Smoje za njega je rekao da je Split jedan veliki cirkus i da samo nedostaje šator. Svatko tamo ima pravo glasa, od redikula do političara. Nekad je to dobro, a nekad i nije.JUROSLAV BULJUBAŠIĆ u društvu predsjednika Republike Stipe Mesića i Boška Matkovića. Buljubašić je 90-ih konstantno podržavao HNS i bio u oporbi prema HDZ-u

NACIONAL: Kako komentirate istupe novog gradonačelnika Željka Keruma?

- Mislim da ga treba pustiti ipak neko vrijeme da radi svoj posao.

NACIONAL: Zašto se vi niste kandidirali za gradonačelnika Splita?

- Nikada nisam imao političkih ambicija u tom smislu. Sam po sebi sam hedonist, lijen sam i ne volim se dizati rano, a još manje puno raditi. I moram biti iskren, ne volim se žrtvovati za druge. Netko tko se bavi politikom mora se odricati puno svojeg slobodnog vremena i raditi za dobro drugih, a ja na to nisam spreman i nikada se ne bih kandidirao za neku od takvih funkcija.

NACIONAL: Dečko ste iz grada, s rive točnije, no porijeklom ste, kako ovdje kažu, Vlaj. Jedan splitski intelektualac mi je rekao da Vlaj nije geografski pojam, već karakterna osobina. Što biste vi rekli na to?

- Porijeklom sam iz Župe Imotske. Pa ima tu nešto. Geni su sve. Kad se muškarac ide oženiti, onda treba prvo vidjeti mater, pa je tek onda odvesti pred oltar. Evo, to bi bilo sa stajališta jednog Vlaja. Jedan mi je prijatelj rekao: „Ti si Vlaj, ali si dosta bio u kvasini pa ti je ubilo malo gorčinu“. Iako, moram priznati da moji vlaški geni ipak prorade i to najviše u poslu. Nije dobro kad mi to proradi u privatnom životu, ali u poslu je to nekad čak i nužno da biste nešto stvorili.

NACIONAL: Riva je jedan od najosporavanijih projekata u Splitu. Kako se vama sviđa?

- Riva je po prvi put sređeni dnevni boravak Splita. Mislim da je pun pogodak, osim nekih zanemarivih detalja. Ali to je Split. Da sad tom istom rivom prođe Claudia Shiffer, većina će reći: „Ajme vidi joj krive noge, greza li je sva.“ A nekima će biti lijepa.

NACIONAL: Za vas tvrde da ste stvorili pravo poslovno carstvo. Koliko je veliko to carstvo?

- Pa prvo, ne postoji carstvo. Ako se to odnosi na činjenicu da sam bogat i dulje vrijeme u poslu, da dobro živim, da mogu putovati, lijepo pojesti, popiti, otići kamo me volja i da pri tome ne moram više raditi, onda to jest carstvo. No carstvo se uvijek uruši pa zato ja i nisam većinski vlasnik gotovo više nigdje. Nisam nikada nešto previše gradio da bi ostalo iza mene i da kažem: „Evo žrtvovao sam se sad za djecu, familiju ili slično“. Radio sam isključivo da bih ugodnije živio. I to sam postigao i nadam se da, ako bude zdravlja, da ću još dugo ostati poduzetnik u miru.

NACIONAL: Je li novac mjerilo sreće?

- Ne. Zaista ne mislim da je. On je nužan da bi hedonist poput mene lakše došao do stvari koje želi, recomo do dobrog prošeka. Ali to ne znači da ćeš biti sretan.

NACIONAL: Ili recimo put u svemir za koji se spremate dati 200.000 dolara.

- Ako ti letovi budu sigurni i postanu komercijalni, odletjet ću u kapsuli na jedan dan gore i vidjeti orbitu. Volio bih vidjeti Zemlju kako se okreće, da dobijem tu treću dimenziju. Ja sam vam kao dečko od dvanaest godina koji ima svoje snove. Ista je stvar bila i s ovim brodom. Star je 50 godina i kad sam ga kupio, bio je u potpuno derutnom stanju. Jedan mi je prijatelj, kad je došao na njega i vidio da je to samo trulo željezo, rekao: „Sve si uspija u životu, al ovo nećeš nikada napraviti“. Gospođa koju sam doveo da vodi projekt obnove rasplakala se od muke i rekla ovo se ne može napraviti. Ali evo, sjedimo na jednom od najljepših brodova na Mediteranu.PONOSNI KAPETAN Juroslav Buljubašić u otmjenoj kabini svojeg broda s filipinskom posadom

NACIONAL: Tjedan na vašoj jahti stoji 110.000 eura. Što vi nudite za to?

- Brod puni agencija Fraser iz Monte Carla. Na njemu su bili mnogi anonimni bogataši, ali i oni poznati poput danskog princa, belgijske princeze i Bono Voxa. Ne bih nikada osposobio ovaj brod da nisam imao taj dječački san u svojoj glavi. Isto kao kad sam htio vidjeti Taj Mahal ili Machu Picchu. Imam još želju preploviti Atlantic sa svojim prijateljem Zvonkom Kotarcem koji ima brod. Ali on se nećka jer se boji da će mi dosaditi za petnaest dana i da mu neću reći da se vratimo natrag. Ovo je bio putnički brod koji je vozio na otoke i imao je kapacitet za 300 do 400 ljudi. Plovio je do 1999. nakon čega ga je kupio jedan splitski poduzetnik da na njemu otvori restoran. Nagovorio sam ga da mi ga proda i napravio sam sebi barku. Stavili smo ga pod maltešku zastavu jer smo željeli da pripada Europskoj uniji. Na njemu može biti dvanaest osoba, imate devet članova posade, konobara i stjuarda koji o vama brinu sedam dana. I onda vi kupite hranu i ulijete 40 tona nafte i možete kamo god hoćete.

NACIONAL: Nije li to malo previsoka cijena za ovo sve? Bez obzira što vidim da na brodu imate odličnog kuhara i skupu kozmetiku u kupaonicama?

- Na ovoj jahti do nas, većoj i modernijoj, tjedan stoji 400.000 eura. Dakle, mislim da smo u granicama. Cijena i jest i nije visoka. Posljednji gosti su ovdje bili naftaška obitelj iz Bjelorusije. Blio je arapskih šeika, a takvim ljudima je to prihvatljiva cijena.

NACIONAL: Zašto ste se baš odlučili za Maltu?

- To je jedna lijepa država i grad od 400.000 stanovnika koja živi u jednom lijepom vremenu kao što je bio Split za bivše Jugoslavije i mojeg djetinjstva. Kao da je stalo vrijeme u šesdesetima. Ugodna temperatura, ljudi i mentalitet. Tamo sidrimo brod i budem barem dva mjeseca, nekad s obitelji, nekad sam, a nekad i u lijepom društvu.

NACIONAL: Vaša priča o uspjehu je klasična priča o siromašnom mladiću koji je postao bogataš. Krenuli ste s minusom u životu.

- Da bih oženio svoju Gordanu, s kojom danas imam četvero djece, morao sam dignuti kredit u banci. Punac mi je rekao da tko se rano digne i rano oženi neće faliti u životu. Za ovo prvo sam ga razumio, ali za ono drugo nisam. U startu nisam birao poslove, prodavao sam sladoled, salatu zbog čega sam dugo i nosio nadimaka u Splitu „salatar“. Prvi sam obrt otvorio s 21 godinom, pa dvije godine kasnije ugovornu organizaciju udruženog rada. Kupovali smo salatu u Podstrani i prodavali na Dolcu. Sam sam je vozio kombijem, tad se moglo dobro zaraditi na tome. Iskreno, mislim da nema posla kojemu ako pristupite ozbiljno nećete zaraditi. Krenuo sam rano, dočekao sam kapitalizam s prvim milijunom i krenuo dalje. Potičem iz radne obitelji, otac mi je bio šofer u pošti. Jednom me Savka Dapčević Kučar pitala: „Buljo, što je tebe vezalo za hrvatsko proljeće, na kojem ti je to fakultetu otac nadrlja“. Jer tada su intelektualci bili na prvoj liniji. Govorim ja: “Nije na faksu, nego u autobusu. Puštao je pjesme Vice Vukova pa ga maknulo za konduktera. Ali tamo je bar napokon malo došao do novca“.

NACIONAL: Tko vam je dao ime Juroslav?

- Mama, iznad sela Župa je vrh Biokova gdje se nalazi kapelica Sv. Jure. I pola sela se zovu Juroslavi u slavu svetog Jure. Iako je došla živjeti u Split, geni se geni pa se zovem Juroslav.