TIHOMIR HUNJAK Dekan varaždinskog Fakulteta organizacije i informatike jedan je od kandidata za novog rektora zagrebačkog SveučilištaVodeći ljudi najvažnijih fakulteta zagrebačkog sveučilišta već mjesecima kukaju da nemaju novca za održavanje nastave i ostale osnovne funkcije, pa su na Filozofskom fakultetu svoju navodno tešku situaciju ilustrirali i tvrdnjom da tamo zaposlenici nose vlastiti toaletni papir na posao, tvrdeći da je za to stanje prvenstveno odgovorno Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta. Situacija je, međutim, bitno drugačija jer su za svoje teško stanje uvelike krivi sami fakulteti koji mahom razbacuju novac na nevjerojatne načine te odbijaju bilo kakvu financijsku kontrolu i reorganizaciju kako bi to mogli nastaviti činiti i u budućnosti.
Ipak, brojke su neumitne i ukazuju na paradoksalno razbacivanje novca unutar Sveučilišta, i to u najrazličitijim segmentima. Takvih primjera ima mnogo i često su šokantni, a uglavnom su posljedica višegodišnje nemogućnosti zagrebačkog sveučilišta, najveće visokoškolske institucije u zemlji, da svoje djelovanje ustroji u skladu s jasnim stručnim, financijskim i organizacijskim kriterijima.

Upravo je nedostatak takvih kriterija razlog što danas unutar Sveučilišta, osim u cijeni, postoje i goleme razlike u kvaliteti, dostupnosti i organizaciji obrazovanja. Umjesto da postane vodeća integrirana visokoškolska institucija u jugoistočnoj Europi, što godinama deklarativno kao svoju ambiciju ističu čelnici Sveučilišta, ono je danas visokobirokratizirana skupina odvojenih fakulteta, koji funkcioniraju bez ikakve zajedničke razumne razvojne politike ili ozbiljnih kriterija stručnog i financijskog poslovanja.
U takvim okolnostima ne čudi što je cijena obrazovanja svakog diplomiranog metalurga na zagrebačkom sveučilištu između milijun i dva milijuna eura, ovisno o broju upisanih studenata na godini. Za isti novac na istom sveučilištu može se obrazovati desetak liječnika, ali i 200-tinjak povjesničara, filozofa, psihologa i studenata ostalih studijskih programa na Hrvatskim studijima. Ipak, ta golema razlika u cijeni obrazovanja, koja se uvelike plaća novcem poreznih obveznika, nije posljedica realnih tržišnih okolnosti, trendova na tržištu rada i potreba domaćeg gospodarstva. Iskazom iste neorganiziranosti može se smatrati i činjenica da unutar istog sveučilišta danas, primjerice, postoje dva doktorska studija povijesti i tri studija geologije. Doktorski studij filozofije u Zagrebu se izvodi na tri fakulteta - Filozofskom, Hrvatskim studijima i Filozofskom fakultetu Družbe Isusove, dok s druge strane postoji cijeli niz studijskih programa za kojima gotovo uopće ne postoji potražnja na domaćem tržištu rada.
Primjerice, na prvoj i drugoj godini studija metalurgije trenutačno studira tek šest osoba, na kemiji inženjerstva i materijala 14 studenata, a čudna je situacija i na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove, gdje filozofiju ukupno studira 26 studenata, a crkvenu glazbu njih 17.
Golema ekspanzija studijskih programa glavni je razlog što na pojedinim fakultetima, poput Ekonomskog fakulteta, danas omjer studenata i nastavnika iznosi jedan naprema 79, što je otprilike triput više od europskih preporuka. S druge strane, na pojedinim fakultetima, Stomatologiji, Medicini i Metalurgiji, taj omjer pak iznosi jedan naprema pet. Takav omjer posljedica je malog broja studenata, ali i golemog broja zaposlenih profesora.
MINISTAR znanosti Radovan Fucks priprema novi zakon o SveučilištuTako na Stomatološkom fakultetu svaki student da bi diplomirao mora položiti 53 obvezna predmeta i još petnaestak izbornih, dok za usporedbu petogodišnji studij prava obuhvaća ukupno 34 predmeta. U takvim okolnostima nije teško shvatiti zašto se čak 85 posto proračuna zagrebačkog sveučilišta troši na plaće zaposlenih, od čega je oko 40 posto administrativnog osoblja.
Preostali novac, namijenjen ulaganjima u znanstveni i obrazovni razvoj Sveučilišta, često se troši bez jasnih kriterija i prioriteta. Tako je, primjerice, veliki projekt gradnje sveučilišnog kampusa u bivšoj vojarni Borongaj danas zbog nedostataka novca praktički otkazan, dok je otkriveno da je nova luksuzna knjižnica Filozofskog fakulteta opremljena dizajnerskim stolicama vrijednima oko sedam tisuća kuna po komadu, a prema neslužbenim informacijama, konačna cijena njezine gradnje i opremanja iznosila je nešto manje od tri tisuće eura po četvornom metru.
U takvim okolnostima Sveučilište iz godine u godinu bilježi sve slabiji znanstveni i obrazovni rejting. Prema podacima koje je je nedavno iznio Boris Lenhard, hrvatski znanstvenik zaposlen na Sveučilištu u Bergenu, prema normiranoj kvaliteti časopisa u kojima se objavljuju znanstveni radovi ta institucija zauzima 1834. mjesto u svijetu, iza cijelog niza opskurnih sveučilišta u Kini, Indiji, Turskoj i nekim afričkim zemljama.
U takvim okolnostima ovoga tjedna održat će se izbori za novog rektora zagrebačkog sveučilišta, a uz dosadašnjeg rektora Aleksu Bjeliša kandidirali su se dekan Fakulteta za elektrotehniku i računarstvo Vedran Mornar i dekan varaždinskog Fakulteta organizacije i informatike Tihomir Hunjak.
Bez obzira na to tko od njih trojice postane novi rektor, izvjesno je da će morati pokrenuti cijeli niz opsežnih reformi kako bi zaustavio daljnji pad rejtinga najveće hrvatske obrazovne institucije. Ipak, vrlo je upitno jesu li takve reforme danas moguće.
Naime, svaka reforma koja bi rezultirala poboljšanjem kvalitete zagrebačkog sveučilišta neosporno bi bila temeljena na njegovoj integraciji, odnosno smanjenju samostalnosti pojedinih fakulteta. Takva integracija ustvari je i temeljni smisao Bolonjskog procesa, no njegovu provedbu zagrebačko sveučilište uspješno izbjegava već gotovo cijelo desetljeće.
Programska integracija Sveučilišta omogućila bi studentima da kombinirajući predmete s raznih fakulteta postignu kvalitetniji stupanj obrazovanja, dok bi Sveučilište dobilo mogućnost da kombiniranjem resursa ostvari značajne uštede i u vrlo kratkom vremenu formira studijske programe prilagođene potrebama gospodarstva i aktualnom stanju na tržištu rada. Ipak, takva integracija nemoguća je u situaciji dok svaki fakultet na Sveučilištu praktički posluje kao zasebna pravna osoba. Odricanje od pravne osobnosti za pojedine velike fakultete bi značilo i odricanje od milijunskih prihoda koje ostvaruju i s kojima potpuno autonomno raspolažu.
ALEKSA BJELIŠ Aktualni rektor imao je ozbiljnih problema, poput pobune studenata te korupcije i rastrošnosti na fakultetimAutonomija sveučilišta, ustavna kategorija osmišljena kako bi bio spriječen utjecaj politike na visoko obrazovanje, danas je postala temeljni mehanizam zaštite takvog stanja i uskih partikularnih interesa koji iz njega proizlaze, odnosno glavni argument koji sveučilišni čelnici koriste svakoga puta kada netko zatraži promjene u načinu na koji hrvatska sveučilišta funkcioniraju. Naime, prema važećem Zakonu o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju, te institucije samostalno određuju upisne kvote, visinu školarina, ali i studijske programe. S druge strane, država ima obvezu financiranja Sveučilišta, što čini iznosom od 1,2 milijarde kuna godišnje, no pritom nema nikakvog utjecaja na to koliko će ljudi koje struke Sveučilište obrazovati.
Dapače, čelnici popularnih fakulteta, za koje postoji veći interes javnosti, u mogućnosti su da povrh kvote čije obrazovanje financira država, ostvaruju milijunske prihode od upisa dodatnih studenata, iako za njima nema nikakve potrebe na tržištu rada i činjenica je da se nakon završenog fakulteta neće moći zaposliti. Posljedica takvog ponašanja čelnika hrvatskih fakulteta je činjenice da su od 2006. zatražene dozvole za osnivanje 273 nova studija.
Znatan dio tih novih studijskih pravaca otpada na zagrebačko sveučilište i može se smatrati jednim od glavnih razloga zašto njegov ukupni obrazovni rejting pada. Ipak, integraciji Sveučilišta fakulteti se protive već godinama, tvrdeći da je glavni razlog za pad kvalitete hrvatskog visokog školstva činjenica da država za te potrebe izdvaja premalo novca.
Taj argument donekle je točan. Naime, Hrvatska za potrebe visokog obrazovanja izdvaja manje od 0,9 % BDP-a, dok razvijenije europske države izdvajaju i do 1,3 %, a bogate nordijske zemlje i do 2 %. Ipak, razuman odgovor na nedostatak financijskih sredstava bilo bi provođenje mjera štednje i racionalizacije poslovanja, a takve su mjere na zagrebačkim fakultetima praktički nezabilježene.
Tako, primjerice, nikada nije provedena revizija zaposlenog administrativnog osoblja na fakultetima, iako upravo takvi radnici predstavljaju 40 posto zaposlenih na zagrebačkom sveučilištu. Taj broj vjerojatno bi mogao biti smanjen digitalizacijom fakultetskih arhiva ili organizacijom zajedničkih studentskih referada među pojedinim srodnim fakultetima, no svaki takav prijedlog u prošlosti je bio odbačen.
Unatoč velikoj količini administrativnog osoblja, veliki broj pravnih poslova vezanih za Sveučilište je neriješen. Tako, primjerice, Sveučilište danas ne posjeduje precizni registar svoje imovine. Iako su fakulteti temeljem zakona iz 1996. godine mogli u skraćenoj proceduri uknjižiti vlasništvo nad svojim nekretninama, značajan broj fakulteta to do danas nije napravio, pa bi u budućnosti mogli biti suočeni s neugodnim imovinsko-pravnim sporovima.
S druge strane, značajne racionalizacije unutar Sveučilišta mogle bi biti ostvarene i revizijom studijskih programa pojedinih fakulteta. Tako je, primjerice, teško objašnjivo zašto Stomatološki fakultet ima vlastite katedre za neurologiju, ginekologiju, pedijatriju, psihijatriju ili dermatologiju, kada bi se nastava iz tih predmeta bez problema mogla održavati u okviru Medicinskog fakulteta, gdje postoje iste takve katedre, a vrlo je upitno jesu li uopće studentima stomatologije nužni predmeti kao što su: zanemarivanje i zlostavljanje djece, socijalna medicina i epidemiologija ili dva stupnja sociologije stomatološke profesije.
Slična komplementarnost postoji među cijelim nizom srodnih fakulteta unutar zagrebačkog sveučilišta, no svaki pokušaj njihove integracije u prošlosti je okarakteriziran kao napad na autonomiju Sveučilišta. Tako je nedavno odbijen i prijedlog Ministarstva obrazovanja, znanosti i sporta da se unutar Sveučilišta organizira zajednički centar za provođenje doktorskih studija. Na taj način bila bi spriječena sadašnja situacija u kojoj se resursi troše na istovjetne studije, odnosno na studijske programe za koje ne postoji interes na tržištu rada.
VEDRAN MORNAR Dekan FER-a kaže da Bolonjski proces, čiji je temeljni smisao integracija fakulteta, na Sveučilištu nije dobro provedenJoš jedan razlog što integracija zagrebačkog sveučilišta ne funkcionira je i činjenica da bi u tom slučaju znatno porasle ovlasti službenih tijela te institucije, a to uključuje i rektora. Naime, u ovom trenutku rektor Sveučilišta samo formalno predstavlja čelnika te institucije, dok su realno njegove ovlasti vrlo ograničene i za svaku važniju odluku mora dobiti podršku Senata u kojem su predstavnici fakulteta. Dapače, rektor i prorektori trenutačno se nalaze u bizarnoj situaciji da svake godine po zakonu moraju plaćati nekoliko desetaka tisuća kuna poreza više, jer su formalno zaposleni kod dva poslodavca, na Sveučilištu i na svom matičnom fakultetu, iako se u stvarnosti radi o povezanim institucijama. Ipak, posljedica takvog dualizma je činjenica da rektor gotovo da nema nikakvih ovlasti u kontroli financijskog poslovanja pojedinačnih fakulteta, odnosno na njihove proračune ne može utjecati ako su oni formirani u skladu sa zakonom.
Bez nadzora nad financijama, rektorova kontrola nad ostalim aspektima rada fakulteta također je ograničena. Primjer nemogućnosti rektora da utječe na fakultete je i sveučilišni kampus na Borongaju. Kada je prije tri i pol godine počela realizacija tog projekta, bilo je zamišljeno da u roku od nekoliko godina tamo preseli cijeli niz zagrebačkih fakulteta.
Ipak, do danas su na Borongaj preselili jedino Fakultet prometnih znanosti, Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet i Hrvatski studiji, a umjesto planiranih 40-tak tisuća studenata, tamo danas studira tek njih pet tisuća. Daljnji razvoj kampusa u Borongaju zaustavljen je jer među ostalim fakultetima nema nikakvog interesa za preseljenje tamo, a rektor i sveučilišna tijela nemaju nikakvih ovlasti da ih na to prisile. No u takvoj situaciji golemo zemljište na Borongaju potpuno je nerentabilno, a Sveučilište nema dovoljno novca ni za njegovo održavanje, a kamoli za daljnji razvoj.
Zapravo, jedini način na koji bi Sveučilište moglo prikupiti novac za gradnju novih objekata na Borongaju je prodaja postojeće imovine. Tako je nedavno predloženo da se proda Studentski dom na Lašćini, koji bi s obzirom na lokaciju mogao postići visoku cijenu. Prema tom prijedlogu, novac od prodaje doma bio bi uložen u gradnju smještajnih kapaciteta za studente na Borongaju. Ipak, prijedlog je u vrhu Sveučilišta odbijen uz argument da bi na Lašćini trebalo izgraditi dom za umirovljene sveučilišne profesore.
Iako neće biti realiziran, taj prijedlog ustvari je najbolja metafora trenutačnog stanja na zagrebačkom sveučilištu, a ključni faktor u ocjenjivanju uspješnosti budućeg rektora bit će njegova sposobnost da djelovanje te institucije ponovno usmjeri na njezinu primarnu djelatnost, a to je znanost i obrazovanje, u čemu je međunarodni rejting te institucije već godinama u konstantnom padu.