Stanko Poklepović (Foto: Mario Strmotić)"Gospe moja, što meni ovo treba. Pa nisam ja Ćiro da se naslikavam svaki dan. On voli pompu, a ja sam ozbiljan čovjek", sa smiješkom na licu naglas je komentirao trener Hajduka Stanko Poklepović dok smo ga fotografirali na jednoj od poznatih lokacija u Splitu.

"Nemoj samo da mi se bore vide, ja sam mlad čovjek", tjerao je zezanciju elokventni 72-godišnji trener Hajduka, s kojim je osvojio prvo prvenstvo Hrvatske 1992., a sada ga vodi prema osvajanju hrvatskog Kupa.
"Iako smo pobijedili u Splitu 2:1, u Šibeniku nećemo čuvati taj rezultat. Igrat ćemo napadački, na pobjedu. Protiv Dinama nismo uspjeli ostvariti neke bolje šanse jer su nas jednostavno primorali da se branimo. Puno se o tome pričalo posljednjih dana. Nismo mi igrali kukavički, jednostavno se tako utakmica razvijala da smo se morali braniti. Ali svaki napad počinje od obrane. Nema dobre igre bez balansa obrane i napada. Kada tako igraju strani klubovi, onda su njihovi treneri genijalci, a mi ispadamo kukavice", kaže Špaco koji ne dovodi u pitanje osvajanje Kupa, no još uvijek ga proganja posljednja prepirka s Ćirom Blaževićem

NACIONAL: Jeste li se u međuvremenu čuli s Ćirom?
- Zvao sam ga triput u Kinu, ali ne mogu ga nikako dobiti. Kao da je propao u zemlju. Naši odnosi ponekad su bili dobri, ali ponekad su znali biti i kontroverzni. On je mene, recimo, napao kad sam komentirao onu utakmicu s Danskom u kvalifikacijama za SP 1998. Danci su igrali s tri špice Molnarom i dva Laudrupa, a ja sam rekao da je Ćiro pogriješio što je ugušio Bobana i Soldu jer nije znao kako će oni to preuzeti. Kasnije je on vikao tko je meni dao da na televiziji komentiram. Meni je to glupo, ja sam mekan čovjek, a on mi je drag. Jedno je što je on napravio, a drugo je kako on radi. Kad je bio u Hajduku na treninge je dolazilo pet tisuća ljudi. To se ne može negirati.

NACIONAL: Ćiro je izjavio da ima više trofeja nego vi godina?
- Ma, ja imam više trofeja. On uvijek spominje 1982. i broncu iz Francuske. Svaka mu čast na tome, ali ta bronca je došla tako što smo se jedva plasirala na SP. Osim toga, imao je jednu sjajnu skupinu nogometaša koji su bila na vrhuncu karijere. Rekli su "ajmo mi ovo uzeti", jer su to i mogli, a on je bio njihov vođa koji ih je znao voditi. I tu mu skidam kapu. Nisam ja govorio ništa protiv Ćire, meni sva ova pompa ne treba. Ja sam elokventan čovjek koji može puno pričati i onda ponekad stavim koji ukrasni pridjev, a novinari to uzmu i time pune novine.
NACIONAL: Je li vam trebala "afera banane"?
- Žao mi je da se to često krivo interpretira. Na utakmicu je došlo trideset tisuća ljudi, a samo njih nekoliko bacalo je banane, a novinari izvuku baš njih. To je negativnost koja nije primjerena, ali je ipak u velikoj manjini. Uvijek se negativnost gura u prvi plan. Mislim da je to nekorektno prema svima ostalim. Ja sam htio samo na to upozoriti i ništa više. Osim toga, tko kaže da je hukanje asocijacija na crnce. Mi smo igrali poslije protiv Istre gdje igraju dva crnca i nitko nije hukao. Dakle, nije banana bačena protiv crnaca nego se koristila protiv Dinama. I to je negativno. Ne želim sukob sjevera i juga. Torcida i BBB-i moraju se sastati i zajedno pjevati, a ne se tući.

NACIONAL: Ćiri je imponiralo što vam je sin bio u ratu?
- Rekao mi je svaka ti čast što si ga poslao u ratu, a ja sam odgovorio: "Nisam ga ja poslao nego sam ga tako odgojio". Ali ponosan sam i na kćer. Kći Emilija završila je turističku školu, ali ne radi u tom poslu. Kad sam išao na Cipar 1990. poveo sam je sa sobom i pogriješio. Mislio sam da ću je moći tamo negdje zaposliti, ali nisam uspio. Tamo je srpski lobi prejak. Imao sam ugovor s APOEL-om na dvije godine, ali odradio sam samo jednu. Zvali su me nazad u Hajduk, nije mi bilo drago zamijeniti Josipa Skoblara pred kraj sezone 1991., on je osvojio Kup s Hajdukom te godine, ali ipak sam preuzeo momčad. Od šest utakmica ostvario sam sve pobjede osim u zadnjoj kad smo u Beogradu izgubili od Crvene zvezde. Pančev je dao gol rukom.

'Binić me nokautirao na Marakani'

NACIONAL: Na toj utakmici dogodio se veliki incident, zar ne?
- Dragiša Binić me udario šakom u glavu na isteku poluvremena. Mihajlović i Štimac su se uhvatili u koštac, a u trenutku kad sam ih pošao razdvajati Binić udario, pao sam u nesvjest. U svlačionici sam rekao igračima da moraju izdržati do kraja bez obzira na nemoguće uvjete. S tribina su se čuli neartikulirani glasovi, kao da se radi o divljacima, gledali smo samo kako da izvučemo živu glavu s Marakane. To je bila Hajdukova zadnja utakmica u jugoslavenskoj ligi.

NACIONAL: Imate tri unuka. Biste li voljeli da vam jedan od njih postane nogometaš?
Stanko Poklepović (Foto: Mario Strmotić)- Možda bih mi bi bilo drago, ali neće ni jedan biti nogometaš. Taj posao ne valja ako nisi vrhunski. To roditelji moraju shvatiti. Kad sam vodio juniore, roditelje bih uvijek pitao znaju li gdje djecu daju?
Profesionalni nogomet uzima cijelog čovjeka, morate mu se u cijelosti posvetiti, a što ako ne uspijete postati igrač koji može živjeti od nogometa? Izgubili ste školu, izgubili ste mladost, a niste dobili ništa. Doduše, današnje vrijeme je drugačije nego kad sam ja bio dječak. Ja sam kao dijete imao puno igara uz koje sam stekao određene motoričke sposobnosti, a današnja djeca samo sjede uz videoigre.

NACIONAL: Što ste najčešće igrali i jeste li bili uspješni?
- U svim igrama bio sam najbolji. Igrao sam benze, to je kao bejzbol, pa franje, to je pikulanje, pa špaleta, to je ono od zida sa botunima ili kovanicama, pa smo se igrali indijanaca za Božić, pravili bi koplja, pa na važe, šišmiše, kolombar, pa na vatalo, graničare. Svako razdoblje imalo je svoje igru, a balun smo igrali ispred kuće. Sada je to sve asfaltirano. Mene su kao mladog zvali Vukas. Protiv njega sam kasnije igrao, a završili smo zajedno i trenersku školu. Kao dječak znao sam predriblati po petoricu. Uvijek su me zvali da igram s većim dječacima. Tada se igralo ulica protiv ulice, klapa protiv klape. Druga zanimacija bila nam je krađa voća i povrća.

NACIONAL: Što se najviše kralo u to doba?
- Sve. Od krumpira i kukumara do smokava i marelica. To su bili događaji za pamćenje. Jednom prilikom smo se zezali s jednim milicajcem, bilo je vijanja, jednog je kolegu uhvatio. Znali smo se tući na stinje, to je tuča ulica protiv ulice, kvart protiv kvarta. Danas toga svega nema, pa je djeci potrebno organizirano bavljenje sportom. Mi danas imao treninge za agilnost, a to nije ništa drugo nego stvaranje okretnosti igrača, što smo bi dobivali penjanjem na stablo, skakanjem preko rupa i igranja baluna na grbavicama bosonogi.

NACIONAL: Je li bilo psina dok ste igrali nogomet?
U vrijeme dok je sredinom 80-tih vodio Hajduk (Foto: NCL)- Jednom prilikom utrkivali smo se s jedne "ćuke" prema onom što smo zvali lopta, a to je bila čarapa napunjena koječim. Ja sam prvi došao, opalio sam svom snagom, a prijatelj Žarko koji je bio na golu stavio je u čarapu balotu. Palac mi je pukao, natekao kao bundeva, i sad mi je palac kriv. Kad se vidim sa Žarkom znamo se toga spomenuti.

NACIONAL: Gdje ste živjeli u Splitu?
- Kad sam se rodio živjeli smo u splitskom kvartu Radunica, ali ubrzo smo se preselili u Milnu. Otac se uplašio kad su se na pruzi izgubili sestra i brat, pa nas je sve poslao na Brač, gdje sam živio dok nisam krenuo u školu. Moj otac je bio pomorski kapetan, umro je kada sam imao 19 godina, dok je majka poživila do početka osamdesetih. U Split smo se vratili 1945., taman je završio rat. Krenuo sam u školu u Lučac. Kako sam rastao počeo sam igrati nogomet, bio sam dobar igrač, pa sam završio u Radničkom nogometnom klubu Split gdje sam imao dvadesetogodišnju karijeru. Sa Splitom sam prošao sve, od zone do prve lige, pa opet zone i ponovno prve lige. Bio sam deset godina kapetan Splita, što je rijetka pojava. Nisam imao vrhunsku karijeru, ali sam bio prvoligaški igrač. Nisam bio baš brz, ali sam tako čitao igro da su me kolege zvali Čitanka. Prije je bilo teže doći do reprezentacije jer je bilo puno sjajnih igrača i teško se bilo probiti.

'Stvorio sam generacije Zlatka Vujovića i Igora Štimca'

NACIONAL: Kakav ste bili učenik?
- Nisam bio osobit đak, pa sam u srednjoj išao u zanatsku školu, a zatim sam završio tokarski zanat, tehničku školu, Višu pomorsku školu, pa sam postao inžinjer brodogradnje. Radio sam dvadeset godina u brodogradilištu, vodio sam najznačajniji odjel, a to je odjel zavarivanja. Do II svjetskog rata brodovi su se zakivali, a zatim je počela jedna erupcija zavarivanje. Šezdesetih godina ja sam u brodogradilište doveo tada najsuvremeniju tehnologiju "one side welding" zavarivanje, vertikalno zavarivanje, CO2 zavarivanje... Dakle, imao sam jednu prekrasno mjesto u brodogradilištu, a pararelno sam do 35 godine igrao za Split.

NACIONAL: Kako ste završili u Hajduku?
- Tito Kiring, najveći predsjednik Hajduka, Jere Burazin i Tomislav Ivić, s kojim sam proveo velik dio karijere u Splitu, tražili su da dođem u Hajduk. Nagovorili su me, pa sam pitao direktora brodogradilišta Dragu Krstulovića mogu li ići, a on mi je rekao "ajde pođi tamo". I tako sam završio u Hajduku 1974. Isprva sam bio trener juniora, a kasnije sam postao pomoćnik Iviću, u najuspješnijem razdoblju Hajduka u povijesti.

NACIONAL: Jeste li vi najzaslužniji za stvaranje generacije Zlatka Vujovića?
Blaž Slišković i Stanko Poklepović (Foto: NCL)- Može se reći. Iza one velike Ivićeve generacije sa Šurjakom, Buljanom, Jerkovićem, Mužinićem, Peruzovićem, Žungulom, ja sam vodio sjajnu generaciju Hajduka na čelu sa Zlatkom Vujovićem, Gudeljom i ostalima. Uz Matošićevu generaciju koja je dominirala poslije rata, zatim Šurjakovu iz sedamdesetih, najznačanije Hajdukove generacije su ta Vujovićeva i nakon toga Štimčeva. Te dvije zadnje sam ja vodio.

NACIONAL: Kako je došlo do velikog prijateljstva s Tomislavom Ivićem?
- Iviću sam bio asistent sve dok on nije otišao u Ajax. Praktički smo bili 24 sata dnevno. Bila je to povezanost koja je rijetka u nogometu. Prije toga nas dvojica zajedno smo igrali u Splitu, on lijevu, a ja desnu spojku. Bio mi je i trener u Splitu, gdje sam kao kapetan momčadi provodio sve njegove zamisli na terenu. Bili smo prijatelji i zaljubljenici u nogomet. Mi smo praktički napravili svu evoluciju nogometne igre na prostoru bivše Jugoslavije. Od WM sistema i zone do striktnog pokrivanja i presinga. Uvijek smo gledali kako da unaprijedimo igru. Moram istaći da je te korijene ostavio doajen nogometa na ovim prostorima barba Luka Kaliterna, koji je već tada imao fenomenalne vizije. Svi njegovi postulati vrijede i danas, samo su se funkcije igre promijenili, pa ja i danas govorim igračima: primi – daj – kreni, to sam naučio i na iranski, fonetski ovako zvuči: begir – bege – bodo, pa ništa ne gledaj a sve vidi... On je bazirao svoju igru na fantastičnoj igračkoj tehnici koja se odvijala na malom prostoru. Od toga je i potekla naša nogometna osobitost.To je Lukina škola koju su kasnije nastavili Biće Mladinić, Ivić, ja i ostali.

NACIONAL: Zbog čega hrvatski klubovi ne mogu do značajnijeg uspjeha u Europi?
- Zato treba duže objašnjenje. Ja sam bio začetnik WM sistema, to je bio jedan prirodni nogomet, a zatim je došlo do industrijskog nogometa i na kraju do tržišnog nogometa kakav je danas, u kojem su vrijednost igrača i igre osnovni parametri za stvaranja profita. Veliki klubu prave momčad, s njom prave igru i rezultat, a do profita dolaze putem sve ove tri komponente. A mali klubovi poput naših moraju prvo napraviti igrače, zatim igru, rezultat, pa od toga vrijednost igre koja ide na tržište putem igrača i od toga se stvara profit. To je puno teži proces. Posljedice su velika fluktuacija igrača koja rezultira pojavom kvazimenadžera koji prodaju igrače kao na tržnici. U tom poslu okreću se veliki novci, ali nije jednostavno tako brzo proizvoditi igrače koji zadovoljavaju kriterije da bi se prodali na europskom tržištu. Nekoć su se igrači zadržavali cijelu karijeru u jednom klubu, a danas jedva da mogu ostati dvije godine. I sve dok bude tako, Dinamo i Hajduk neće moći računati na uspjehe u Europi.

'Neki su bili za nastavak igranja u Jugo ligi'

NACIONAL: Koji vam je najdraži trofej koji ste osvojili?
- Prvo prvenstvo Hrvatske 1992. koje sam osvojio sa Štimčevom generacijom, u kojoj su bili Asanović, Bilić, Kozniku, Jeličić, Miše, Vučević, Mornar, Računica, Rapaić... Oni su zajedno sa mnom izrasli i većina njih kasnije je završilo u hrvatskoj reprezentaciji koju sam ja vodio od 1992. do 1994. Nisam tražio da budem izbornik, oni su me postavili na to mjesto. Bila su to teška vremena, vladalo je ratno stanje, stvarala se hrvatska država i nacionalna nogometna reprezentacija. Bilo je puno naših igrača koji su igrali u inozemstvu, neki su u početku nisu ni odazivali, pa smo bez glavnih igrača pošli na turneju u Australiju, u srpnju 1992.

NACIONAL: Koliko se sjećamo, vi ste bili protiv te turneje?
- U početku sam bio protiv jer nije bila pripremljena, ali kasnije sam shvatio koliko je ona za nas važna. Bila je to politička misija, rezultat je bio u drugom planu. Da nismo mi išli, išla bi srpska reprezentacija. Na kraju je sve ispalo perfektno, promovirali smo hrvatsku državu u Australiji, gdje živi puno naših iseljenika. Oni su bili oduševljeni, a znamo da je dijaspora u to vrijeme puno pomagala domovini. Imali smo manjih problema samo u Adelaidu gdje živi puno srpskih iseljenika, ali budno nas je čuvala policija.

NACIONAL: Jedno vrijeme bili ste izbornik B reprezentacije Jugoslavije. Kako je do toga došlo?
Stanko Pokelpović (Foto: Mario Strmotić)- Naše rezultate u Hajduku Beograd nije mogao ignorirati. Prije mene bio je i Luštica, pa Ivić u onoj sedmeročlanoj komisiji. Miljan Miljanić nas je cijenio. Bio sam i u stožeru za Mediteranske igre u Splitu. Mi smo bili ugušeni u Jugoslaviji, imali smo samo četiri prvoligaška kluba, ali doživio sam i jednu nepriliku u Hrvatskoj kad sam tražio svoju domovinu. Kad se dogodio rat, neki su bili u dilemi hoće li napustiti jugoslavensku ligu.

NACIONAL: Što se točno dogodilo na onom glasovitom sastanku HNS-a u Opatiji u ljeto 1991.?
- Bila je bojazan hoće li na glasovanju proći ideja o izlasku hrvatskih klubova iz Jugo lige. Pred glasovanje udario sam šakom o stol i razbio tu dilemu. Rekao sam da mi moramo imati svoju ligu. Tu je došlo do nekih razmirica jer sam ja tražio da se sve lige ispod 1. lige igraju regionalno. Moje je mišljenje da 1. liga mora imati minimalno 16 klubova kako bi dobili normalno natjecanje s barem 30 kola. Naši klubovi imaju veliko nogometno naslijeđe, recimo Karlovac koji nikada nije mogao u 1. ligu. Njemu je mjesto u 1. ligi, kao i nekim drugim klubovima. Ali nema smisla da klubovi iz Dalmacije i Slavonije igraju međusobno u 2. ligi, to je preskupo i neodrživo. Nakon toga počeli su cirkusi, liga 10, pa 12, pa doigravanja...

NACIONAL: Zbog čega su vas makli s mjesta izbornika reprezentacije?
- Ja sam u šali izjavio da ću napraviti normalnu ligu ako mi dozvole nogometni masoni, pa su me onda lijepo makli s mjesta izbornika. Nakon toga otišao sam u Iran 1994. Bio sam izbornik Irana jednu godinu, a onda sam preuzeo njihov najpopularniji klub Persepolis koji do tada dvadeset godina nije bio prvak. S njim sam osvojio dva prvenstva, što je oduševilo preko 20 milijuna njihovih torcidaša. Mogu reći da sam otvorio put našim trenerima u Iranu. Tamo su kasnije otišli Bonačić, Begović, Matković... Iranci kažu da sam tamo ostavio možda i najveći pečat od svih inozemnih trenera. U Iran sam donio najsuvremenije metode rada.

'Nisam za regionalnu ligu sa Srbima'

NACIONAL: Što je prema vama najveći problem hrvatskog nogometa?
- To što svatko vuče na svoju stranu, a trebalo bi se gledati kroz prizmu Hrvatske, jer nema razlike između nas gdje god živimo. Potrebno da se klubovi izdignu iznad klubaštva, ali čini se da to još nije moguće. Neki misle da je natjecanje kvalitet, ali natjecanje je samo sredstvo, a vježba i rad rađaju kvalitetu. Treba raditi na proizvodnji kvalitetnih igrača, a onda će i liga biti jača bez obzira koliko imala klubova.

NACIONAL: Što mislite o ideji šire nogometne regionalne lige, odnosno natjecanje klubova s područja bivše Jugoslavije?
- Nisam za to, apsurdno je to sada opet spajati. Mislim da je Europska liga dovoljna kad već teško možemo u Ligu prvaka. Mi možemo na svome prostoru napraviti zanimljivu ligu ako se poradi na infrastrukturi i normalnom financiranju klubova. Zasad to ne možemo napraviti jer smo u prvom redu osiromašeni i klubaški previše obojeni.

NACIONAL: Koja je najveća razlika između starog i modernog nogometa?
- Prije se nogomet igrao u sustavima igrača koji su bili široko postavljeni na terenu i moglo se igrati jedan na jedan. Danas je puno igrača na malom prostoru, maksimalno se suzila i ubrzala igra. Danas je drugi oblik igre koji je zadržao sve elementi od prije, ali funkcije igre su promijenjene. Tehnika mora biti napravljena u maksimalnoj brzini, a ona opet traži koleraciju preciznosti. Dakle, mora se igrati brzo, ali i precizno, inače ne valja. Stoga se događa puno pogrešaka, a tehnika kod mnogih igrača nije dorađena. Zato postoje metode rada u kojima se stiče ta tehnika. U nogometu također vrijede zakoni fizike: akcija izaziva reakciju. Ako u sprintu potrčite, odvučete igrača, na obranu se suprotstavlja obrana i obratno, na simetriju asimetrija.

NACIONAL: Biste li vi mogli igrati u današnjem nogometu?
- Po znanju da. Danas je znanje vrlo primarno, treba znati igrati. Ne igra se više na instikt, treba upravljati svojom sposobnošću u elementu i taktičkom smislu. Prije se igralo prirodno i slobodno. I danas ima igrača koji se ne mogu ugraditi u igru, ali to je rijetkost. Danas je rezultat primaran, pa je potrebno upravljanje, ali i znanje jer treba znati što, kad i kako treba nešto raditi. Atraktivnost današnje igre je u velikoj brzini, dinamici, preciznosti dodavanja, primanju, udarcu. Sprintersko djelovanje traži i veliku sposobnost. To što se danas priča da neki igrači trče deset kilometara nije ništa posebno jer je toliko trčao i Di Stefano prije pedeset godina. Pitanje je koliko je u tom trčanju zastupljena sprinterska dionica. To su najveća trošenja organizma. Kad smo igrali protiv Dinama u Zagrebu dobili smo statistiku gdje su neki igrači imali ukupno 300 metara sprinta. To je ništa. Tisuću metara je već dobro, a kad svi pretrče u sprintu toliko, tada je to jako dobro.

NACIONAL: Zašto hrvatski nogometaši ne mogu toliko trčati?
Petar Nadoveza, Stanko Poklepović i Tomislav Ivić- Zato što to treba raditi od dječjeg vrtića. Mi na Mediteranu prirodno smo malo usporeniji, sa sjevera je došao taj upliv industrijskog nogometa, velike trke, igre čovjeka na čovjeka, svi igraju sve, pa se na kraju vidjelo da to ipak ne valja. Sada je došao jedan novi momenat s Istoka, a to je fanatizam igrača u pozitivnom smislu. To je posebna kategorija koja se pojavljuje kod tih naroda koji imaju takav pristup općenito u životu. Treba igrati fanatično, a opet potrebno je kontrolirati svoje ponašanje i emocije. Mi sada u Hajduku vježbamo položajnu tehniku i taktiku, koja su dva nova elementa u nogometu. Igrač se mora znati postaviti i gdje će se kretati u kojoj situaciji. Do 14 godine bi svi sve trebali raditi, ali tada se mora odrediti gdje tko spada. Ne mogu svi igrati sve. Svakom treba naći poziciju koja mu odgovara u određenom rasporedu, koji je samo sredstvo kako to povezati u jednu kompoziciju igre. Specifičnosti pojedinaca mogu napraviti parcijalnu taktiku. Spoje se dva tri igrača koji parcijalno rješavaju dio kompletne igre. To je već znanost, pa je zato potrebna i dobra edukacija.

NACIONAL: Je li problem u hrvatskim trenerima koji nemaju dovoljno znanja?
- Naši treneri nisu loši, ali često puta treneri praktički iz kopački idu u posao. Ne prolaze proces koji je potreban da bi došli do potrebitog znanja. Ja predajem na našoj akademiji, pa kad kažem da se simetrija može razbiti samo jednom asimetrijom, onda me samo gledaju.

'Jonjić je duplo bolji od Lovrena, ali nemamo Mamića da ga proda'

NACIONAL: Je li spas za hrvatski nogomet privatizacija klubova?
- Apsolutno. Mi smo 1991. zato i promijenili politički sustav. Više nema novca koja se može uzimati s nekih drugih strana. Ali isto tako dobro je da društvo ulaže u sportske klubove u kojima će djeca provoditi dane da ne budu po kafićima. No, taj klub netko mora voditi na pravi način. Druga su stvar vrhunski klubovi koje moraju voditi eksperti, timski organizirani. Takav klub mora imati liječnika, pedagoga, sociologa, ali i menadžera jer sada je potrebno da netko proda igrača za što bolje novce. Ja znam igrače trenirati, ali prodavati ne znam, jer mene to i ne zanima i nisam to nikada radio. Sjećam se kad smo prodavali Jarnija. Nazovem Naletilića da on to odradi. On me pita koliko Jarni stoji, ja kažem pet milijuna, a on mi odgovori neka bude deset. To je to.

NACIONAL: Kakvo je vaše mišljenje o Zdravku Mamiću?
- Lovrena je prodao za skoro deset milijuna, a ja ovdje imam Jonjića koji je duplo bolji od njega i što to vrijedi. Maminjo ima neka svoja neprimjerna ponašanja, ali posao radi dobro. Nije mi jasno što od njega hoće navijači? On je eksponiran u medijima, pa tu i tamo nešto lupi, ali on je slobodan pa kaže što hoće. A zašto je slobodan? Jer ima kesu, a kad čovjek ima kesu onda je on puno slobodniji nego kad nema.

NACIONAL: Hajduk je posljednjih godina imao velikih problema s menadžerima. Treneri su bili pod velikim pritiscima. Je li vama tko prilazio?
- Općenito, toga je bilo, a toga će biti i dalje. Ljudi su jednostavno zainteresirani za svoju investiciju. No, kod mene nisu dolazili, mogu doći, ali to im je badava.

NACIONAL: O pojedinim hrvatskim menadžerima ispredaju se svakakve priče. Neki treneri su i nastradali, kao recimo Luka Bonačić. Ima li kod vas straha?
- Nema. Ja sam kao prvo čovjek u godinama, u životu sam svašta prošao, vodio sam najbolje igrače, nacionalne, europske i svjetske klase.

NACIONAL: Tko je najbolji igrač kojeg ste trenirali?
- Izvan Hajduka Dejan Savičević, pa Predrag Mijatović. U Budućnosti sam napravio osam reprezentativaca. Uz Savičevića i Mijatovića, trenirao sam Drobnjaka, Saveljića, Lekovića, Brnovića i Željka Petrovića. Tamo sam u dvije godine napravio veliki posao.

NACIONAL: U kakvim ste danas odnosima sa Savičevićem?
- U odličnim, iako se ne viđamo često. On mene puno cijeni i poštuje, kaže da nikad nije imao trenera kao što sam ja.

NACIONAL: Tko je od Hajdukovih igrača najbolji?
- Teško je to reći, mogu spomenuti Juricu Jerkovića. On je došao iz Hajduka u Split na dopunsku doradu. Bio je graciozan igrač koji je imao fantastičnu pozu primanja, dodavanja, skakanja, ma sve je imao fenomenalno. Ali tu su negdje bili i ostali asovi iz njegove generacije.

NACIONAL: A iz generacije osamdesetih?
- I tu je bilo puno odličnih igrača. Zlatko Vujović, Gudelj, Vulić, Asanović i Vučević nešto kasnije. Slišković je došao sa strane, ali bio je veliki igrač. Ne mogu reći tko je bio najbolji.

'Sharbini je biser, ali ne daje ono što bi mogao'

NACIONAL: Zašto su vas smijenili prije četvrtfinalnog uzvratnog susreta Kupa Uefe s Waregemom 1986.?
- U Splitu prije prve utakmice Slišković je napravio jedan gaf. Liječnik mi kaže da je bolestan, ja sam otišao do njega doma da vidim kako je, a kad tamo njegova supruga mi kaže da je izašao van. Kažem kako van kad ima virozu? Poslao sam nekog da ga nađu, a našli su ga gdje kibicira karte. To je bilo dan uoči utakmice. Odem do rukovodstva i kažem im da ću ga izbaciti iz momčadi. Oni su skočili gdje ćeš ga izbaciti, on u ljeto ide van, izgubit ćemo novac. Drugi je dan Baka došao do mene, kaže da je kriv, ali nisu mi ispunili obećanje. Nešto su obećali braći od njegove žene, pa nisu učinili. No, to nije bio razlog. Rekao sam mu: "Ti si igrač koji uvijek može riješiti utakmicu, dođi pa ćeš igrati, ali kad ne budeš više mogao, digni ruku da te izvadim". Tako je i bilo. Dobili smo utakmicu 1:0. Zatim smo gostovali u Rijeci i izgubili 3:0. Janković mi je dao tri gola, a Vujović je promašio jedanaesterac. Dao sam mu da puca kako bi bio prvi golgeter lige. Kasnije se dobro prodao u Bordeaux. Čelništvo me poslije utakmice smijenilo. To im je bila najveća pogreška. Postavili su Sergija Krešića, koji mi je bio pomoćnik. Tražili su da gledam utakmicu i na poluvremenu im kažem što treba raditi. Ja im kažem ima jedan Mutombo koji izroni u šesnaestercu i da gol. Pazite na njega. Mutombo je na kraju dao gol i Hajduk je izgubio na jedanaesterce. A da sam ostao, možda bih osvojili Kup Uefe.

NACIONAL: I drugi put kad su vas smijenili 1993. nije bilo baš pravedno. Koji je tada bio razlog?
- Na ljeto me jedan od direktora pitao: "Tko je najbolji izbor za trenera poslije tebe". Uz mene su u stožeru bili Kačić, Matković, Katalinić i Mijač. Ja kažem Mijač, jer je on bio asistent svima. Ovome koji je to pitao, a neću vam reći njegovo ime, to se nije svidjelo jer me vjerojatno on htio naslijediti. Mene je tada zvao Nadan Vidošević, kojeg nisam postavio na mjesto predsjednika, ali su me molili da ja budem na strani koja ga postavlja, pa mi kaže da je njemu najteže reći mi da moram ići ća. Ja sam rekao nema problema, samo platite ono što ste dužni i ja ode. Nisu platili, pa sam ih tužio, dugo je to trajalo, ali na kraju sam dobio.

NACIONAL: Dokle ćete ostati u Hajduku?
- Uprava je od mene tražila do dođem, ja sam to prihvatio jer sam čovjek iz ovog grada, a Hajduk je moj klub. Imam ugovor na godinu i pol dana, ali sumnjam da ću to odraditi do kraja. Iako sam maksimalno mentalno i fizički u dobrom stanju, ipak bih volio da mladi ljudi dođu i preuzmu uzde. Ja bih volio voditi malo mirniji život, ovo je meni naporno, ne treba mi ovo.

NACIONAL: Čini se da vam je Anas Sharbini oduzeo puno živaca?
- On je nogometni biser, ali ne daje ono što on ima. Mogu ga usporediti sa Stjepanom Deverićem. Ja sam ga doveo u Hajduk iz Dinama. On je mogao proći po pet igrača, ali nije bio čovjek za organiziranu igru. Kad smo igrali u Rusiji, ja ga zagrijavam 45 minuta, Gudelj pada u nesvijest od umora, ne može više, ali ja Deverića ne uvodim. Deverić me poslije pita što ga nisam stavio. E, zato što bi se ti makao s onog mjesta gdje Gudelj mrtav umoran stoji, odgovorio sam mu. Ja sam nedavno zamislio da protiv Dinama odigramo lijevak. To treba igračima i pokazati na terenu, da znaju kako se postaviti, gdje se kretati, ali uvijek imate igrače poput Deverića i Anasa Sharbinija koji igraju neku svoju igru.

NACIONAL: Može li se Anasa preodgojiti ili je već kasno?
- Može, ali s njim treba raditi. Sliškovića, recimo, niko nije učio. On je nosio bradu zato što je njegov djed nosio bradu, a bili su jako bogati. Kad je odlazio iz Hajduka rekao je da ga je jedan trener učio igrati. Na mene je mislio. Kad sam ga trebao potaknuti da igra obranu, rekao sam mu da ne mora izbijati igrače iz kopački kao Tipurić, nego da igra intelektualnu obranu. Njemu se to odmah svidjelo. Čitati i krasti loptu bez duela. To je brazilski način. Manualna je ova što je igrao Tipurić, udri i odvali. Kad daš igračima poput Jerkovića ili Sliškovića da igraju takvu obranu, oni to ne mogu. Ja sam to osjećao i zato sam im davao da igraju brazilskim načinom. Oni su to zdušno prihvaćali, to im se sviđalo. Tako sam ih motivirao. Tako se može motivirati i Sharbinija.

NACIONAL: Je li Messi za vas najbolji igrač današnjice?
- On je sada najbolji. Ali ja ne gledam gdje Messi igra, nego kako on igra. Njegova najveća vrlina je rad ispod koljenice. To je hitar pokret koji se teško blokira. Prije njega Stoičkov je igrao na kontra strani, odnosno kad lijevak igra na desnoj i obratno, pa Figo, zatim Ronaldo, pa sada Messi. Nije to ništa novo.