Srpski predsjednik Boris TadićSudbinu Srbije, prenosi ORF, bi mogla bi zadesiti još nekoliko zemalja: Makedonija, BiH, Albanija, Kosovo, dok se ranijem prijemu može nadati jedino Crna Gora. Hrvatska bi, naravno, bila primljena za dvije ili tri godine.

Nikad nije zgodno vrijeme

Crnogorska ministarica za europske integracije Gordana Đurović požalila se nedavno da kada god sa sugovornicima iz EU pokrene pitanje prijema Crne Gore čuje da nije trenutak - ili je kriza, ili se razmišlja o granicama proširenja, ili su baš izbori, a malo-malo pa su u nekoj zemlji izbori.

Peter Balacz, bivši mađarski ministar vanjskih poslova i bivši europski povjerenik, smatra da je stvar u tome što među 27-oricom postoji zamor, ne samo kod političara, nego i građana. A Erhard Busek, bivši koordinator Pakta za jugoistočnu Europu kaže: „Proširenje svakako nema veze s pojedinim zemljama, nego je nakon potpisivanja Lisabonskog sporazuma nemoguće donijeti odluku u EU. Lisabon još nije savladan i prevladava stav: što će nam proširenje kada sami sa sobom ne možemo izaći na kraj."

Nema čarobnih štapića

A Peter Balacz podsjeća: „Svako proširenje uslijedilo je otprilike deset godina nakon prethodnog. U doglednoj budućnosti ne bih očekivao prijem više od dvije - tri zemlje." To praktično znači da bi nakon prijema Hrvatske i Islanda uslijedila pauza od desetak godina prije velikog balkanskog proširenja za koje su kandidati Srbija, Makedonija, Albanija, BiH i Kosovo.

Peter Balacz smatra i da prijem u EU nije čarobni štapić i da postoje i drugi načini stabilizacije kao što su trgovina, prometno povezivanje, vizna liberalizacija. Erhard Busek se ne slaže s tim pristupom i kaže da je to pojednostavljivanje problema. Busek to ovako objašnjava:

„EU ne može pobjeći od odgovornosti za Balkan, jer su od Bečkog kongresa sve odluke o Balkanu donošene u Londonu, Parizu i Beču do kraja Prvog svetskog rata. Mi od tih problema ne možemo pobjeći, jer smo ih djelomično stvorili", kaže Busek. Istina, takav pristup trenutno malo tko podržava u EU.