Renato BaretićAko se jednoga dana, nekom administrativnom greškom, dogodi da završim u raju, ja već sad točno znam svoje mjesto tamo: bit će to terasa nekakvoga dobroga kafića na križanju splitske Marmontove ulice i Prospekta svobody u Lavovu. Pivo u samopunjivoj čaši bit će stalno ohlađeno na idealnu temperaturu, a ja ću s blaženim osmijehom na licu pomicati glavu lijevo-desno, polako, polako, kao u nekoj usporenoj snimci publike na teniskom meču, i gledati sve te prelijepe prolaznice... Shvatio sam to prije tri godine, kad sam prvi put iz Splita odletio u Lavov, a jednako sam u takav ishod uvjeren i danas, netom nakon trećeg povratka s tamošnjeg (lavovskog, ne rajskog) sajma knjiga.

NAŽALOST, to je ujedno i jedini ugodni dojam o očiglednoj nepromjenjivosti toga nekad veličanstvenoga grada nevesele sudbine. Fascinantno je, uistinu, kad shvatite kako se ništa, ali gotovo doslovno ništa osim lica dragih prijatelja, tamo nije promijenilo od 2007.! Nakon trogodišnjeg upinjanja i upiranja preveli su mi na ukrajinski jezik prvi roman, a profesorica Alla Tatarenko (najveća tamošnja promotorica balkanskih književnosti, a za najsitniju lovu na svijetu) već je na prvoj stranici, na samom početku listanja, imala zamjerku: “Nije smjela na ukrajinskom ostati tvoja riječ ‘tranzicija’, ona kod nas uopće ne funkcionira u onom značenju kao u ostalim postsocijalističkim zemljama, ljudi neće shvatiti na što točno misliš...”. Alla je, jasno, na umu imala samo literarnolingvističku stranu tog neočekivanog problemčića, a meni su se istog časa u glavi posložile i neke druge kockice: ovdje, zbilja, tranzicija kao da još nije ni započela! Gledam te prelijepe mlade žene kako na vrtoglavo visokim potpeticama usred bijela dana, radnog, smjelo nabadaju po glavnom gradskom trgu, po tom Prospektu svobody, i – kao da u cipelama imaju nekakav GPS – nepogrešivo izbjegavaju bezbrojne rupe i zaboravljene ostatke metalnih klinova na pločniku, kako svladavaju neravnine, skakuću pred volgama i porscheima koji nadiru prema njima, svaki sa svoje strane...

GLEDAM IH kako se spuštaju prema Operi Gorodockom ulicom, popločanom granitnim kockama još u vrijeme dok se mali Franjo Josip igrao kockicama: kao da namjerno ne žele prolaziti njome po ravnom, na onim dijelovima gdje uz nogostup ima kakvog-takvog asfalta, kao da svima žele pokazati da im ovo nisu prve štikle u životu. Izgledaju ponosne na tu vještinu jednako kao i na svoju ljepotu. Ruku na srce, malo se čime osim toga i imaju ponositi: ako su zaposlene, rade za prosječnu plaću od jedva dvjestotinjak eura, a žive u vječno raskopanom gradu punom bezvoljnih ili (barem naizgled) na nešto srditih i na sve nadrkanih ljudi, u državi gdje je grivnja, nacionalna valuta, u ove tri godine oslabila u odnosu na euro skoro pedeset posto. Hajde, u toj inflaciji ipak ima elemenata tranzicije u tragovima, ne može se reći da nema... Špytalna ulica također pokazuje nešto slično: prije dvije godine, kad sam zadnji put bio tu, bila je raskopana u širinu skoro skroz do kućnih pročelja, u dubinu skoro cijeli metar, a danas je, eto, na njoj već i prvi sloj asfalta, neće proći ni godina i bit će iscrtana pa će onda vjerojatno i promet krenuti. Ledina i na njoj jedan jedini bager bez bagerista – tako je preklani izgledalo gradilište novog nogometnog stadiona za 33.000 gledalaca. Tad je UEFA zaprijetila da će Ukrajini i Poljskoj oduzeti organizaciju europskog nogometnog prvenstva 2012., pa se požurilo s radovima: danas se na onoj ledini, ako malo bolje pogledate, već ozbiljno naziru konture novog stadiona... Možda se varam, ali čini mi se da je u centru Lavova danas skoro dvostruko više ljekarni nego prošli put: gdje god da staneš i samo se malo osvrneš, nema šanse da ti se u kadru ne nađe barem jedan natpis “Apteka”. Na ćirilici, jasno, jer ona je jedino službeno pismo u Ukrajini, i dužni su ga javno isticati svi, uključujući i strance, pa i moćni Mek- Donaldz. Uz njega, moji su privatni favoriti u toj disciplini Piceria Čelentano i Fešn Klab, kojemu je ime nad ulazom, da gušt bude veći, ispisano kičastim krasopisom... A što se tiče sve brojnijih “apteka”, jedan od mojih domaćina jetko mi je objasnio kako su antidepresivi ovdje, na zapadu Ukrajine, u zadnje vrijeme postali najtraženija roba, pogotovo otkako se rusofil Janukovič (baš smo ga bili gledali na televiziji u kafiću, kako se na otvaranju nekakvih auto-trka ležerno druži s neporecivo pijanim Medvjedevim) vratio na vlast.

I JA SAM poželio barem jednu takvu tableticu dok sam na buvljaku (tu ga zovu “vernisaž”), poredane jedne do drugih, gledao sovjetske i nacističke memorabilije, poslagane na štandovima iznad kojih vise majice s ukrajinskim šovenskim natpisima, izmiješane s dresovima poznatih nogometaša. Tek jedan od deset prodavača natuca engleski, slično je i s konobarima, taksistima i trgovcima. Bit će tu lijepog belaja dvije i dvanaeste. Naravno, samo ako se onaj stadion dotad zbilja dovrši. Sve u svemu, vrijeme ovdje nije stalo, nipošto, ono samo užasno sporo puzi i pušta da ga pretječu djevojke u štiklama himalajkama, željne da ta famozna “tranzicija” (za koju su od nekoga čule i nisu baš sto posto sigurne što ta riječ točno označava, ali znaju da je to bolje od ovoga sada) napokon jednom dođe i do njihovih života. Volim taj Lavov, vjerojatno samo zato što volim ljude koji tamo vole knjige, makar bile i hrvatske, ali svejedno – ugodno je, čak i okrepljujuće (I will say this only once!!!) vratiti se otamo u topli majčinski zagrljaj Jadranke Kosor. Onda vam je jasno kako je njima.