Novi kazališni tandem Anica Tomić i Jelena Kovačić se zalažu za iskrene i društveno angažirane predstave bez laži i bez licemjerjaPredstavu radimo iz srca i time ispunjavamo svoju građansku dužnost u okviru kazališta gdje djelujemo - tim bi se riječima mogao sažeti ljudski i kazališni moto mladih i društveno angažiranih zagrebačkih autorica Anice Tomić i Jelene Kovačić, čija će nova kazališna predstava "Ovo bi mogla biti moja ulica" biti premijerno prikazana u subotu u Zagrebačkom kazalištu mladih. Riječ je o bolnoj i potresnoj, ali nimalo patetičnoj predstavi, inspiriranoj nepravednom smrću Luke Ritza, mladića iz Dugava, koji je svirao u rock bendu i htio postati novinar.

No postao je novi simbol borbe protiv nasilja u Hrvatskoj čiji su organi donirani i uspješno presađeni. “Htjele smo postaviti pitanje našeg moralnog svjedočanstva i odgovornosti ne samo za maloljetničko nasilje nego i za sve ono što se događa u Hrvatskoj”, istaknula je Anica Tomić, koja zajedno sa svojom kolegicom promovira novi kazališni jezik – bez laži, bez licemjerja i bez koristoljublja.

“Htjeli smo se odmaknuti od kolektivne krivnje i zapitati se tko je odgovoran za nezaposlenost, korupciju, pretvorbu, propast banaka, nasilje, maloljetničku delinkvenciju i sve ostale strahote koje Hrvatsku vode u propast. Zanimalo nas je da li čovjek kao pojedinac išta može učiniti u tim i sličnim slučajevima.” Predstava je vrlo snažna i nakon završetka gledatelj ostaje bez riječi. Napravljena je moderno, u kratkim, gotovo filmskim sekvencama, koje se događaju u nekoliko scenografski odlično riješenih "stanova", a uz pratnju muzike grupa Majke i Pips, chips & video clips, koje je Luka Ritz najviše volio.

LUKA RITZ, mladić iz Dugava, htio je postati novinar i rock glazbenik, no nakon nesretne pogibije postao je simbol borbe protiv nasilja u HrvatskojZapočinje prologom Lare Janjić, Lukine prijateljice i pjevačice iz njihova benda Shangri La, u kojem ona objašnjava “da je ovdje prije dvije godine ubijen mladić koji nije bio ni pijan, ni napušen nego je pretučen na smrt samo zato što nije htio dati svoj mobitel”. U nastavku predstava ne rekonstruira događaj nego donosi oštru kritiku naše nezainteresiranosti za događaje oko nas pa se tako likovi obraćaju političarima, policiji, pravosuđu i socijalnim službama, svima onima koji su mogli nešto učiniti, a nisu jer nisu htjeli, nisu mogli, ili su se bojali. Istodobno upozorava da bi se taj val brutalnosti i maloljetničkog nasilja mogao proširiti. “U ovoj su zemlji jedino političari sigurni”, “Ne možeme se ponašati kao da se ništa nije dogodilo” i “Možda smo mu trebali reći da nisu svi ljudi dobri” samo su neke od poruka koje donosi ova predstava, koja je posvećena i svim ostalim žrtvama maloljetničkog nasilja i dolazi u pravo vrijeme – uoči presude ubojicama Luke Ritza. Redateljica i glumica Anica Tomić i dramaturginja i prevoditeljica Jelena Kovačić upoznale su se za vrijeme studija na Filozofskom fakultetu u Zagrebu prije više od deset godina i od tada neprekidno surađuju dijeleći istovjetne stavove o životu i kazalištu.

Naime, rano su se opredijelile za društveno angažirani pristup tako da su njihove predstave, kako kažu, “rezultat njihova mišljenja o društvu u kojem živimo, ali kakvo ono ne bi trebalo biti”. Prvo su radile performanse u Močvari, a nakon diplome na Filozofskom fakultetu upisale su se i na Akademiju dramske umjetnosti i u Teatru &td počele raditi predstave poratne tematike kao što su “Imitatori glasova” i “Kučkini sinovi”. Te predstave, kao i kasniji komad “Oprostite, mogu li vam ispričati..?”, postavljen u ZKM-u, bile su nagrađivane u inozemstvu, a u Hrvatskoj su promovirale novi kazališni jezik. Uslijedila je predstava za mlade “Ana i Mia” u Maloj sceni, u kojoj su otvorile problem bulimije i anoreksije od kojih u Hrvatskoj pati više od sto tisuća ljudi.

O predstavi “Ovo bi mogla biti moja ulica” počele su razmišljati prije godinu i pol dana, kada je počeo val maloljetničkog nasilja u Hrvatskoj. Najteže im je bilo, kažu, izabrati perspektivu i pronaći najbolji kut pričanja. Prvo su razgovarale s Lukinim roditeljima, a na kraju su odlučile da neće napraviti rekonstrukciju događaja jer bi to bilo previše banalno, nego predstavu u kojoj se Luka Ritz ne pojavljuje. Prisutan je samo kao dječji autor pjesmice o ocu, te školske zadaće, a u predstavu su integrirale i njegova prilično zrela razmišljanja o životu. Radnja je zgusnuta i događa se tijekom jednog dana uoči sprovoda, a naglasak je na životima 14 likova, koji žive u kvartu i poznavali su Luku Ritza.

U PREDSTAVI 'OVO BI MOGLA BITI MOJA ULICA' igraju Jadranka Đokić, Suzana Nikolić, Damir Šaban, Filip Nola, Nataša Dorčić, Goran Bogdan, Nađa Perišić-Nola, Marica Vidušić, Edvin Liverić, Dora Polić-Vite i drugi, te Lara Janjić, Lukina prijateljica i pjevačica iz bendaNa pitanje zašto je lik jednog od ubojica Luke Ritza prikazan kao tih i povučen dečko, Jelena Kovačić je odgovorila da su nakon izučavanja socioloških profila maloljetničkih delinkvenata zaključile da neki dolaze iz disfunkcionalnih obitelji, ali većina je odrasla u uobičajenoj obiteljskoj sredini. “To pokazuje da je nasilje nepredvidljivo i nevidljivo, da može čučati u svakome od nas i aktivirati se u bilo kojem trenutku zbog gubitka kontrole, alkohola, mobitela ili nečega desetoga. Htjele smo se maknuti od sterotipa i zato smo lik jednog od ubojice prikazali kao običnog mladića iz susjedstva da upozorimo kako nasilnik može postati svatko od nas. Ni ostali likovi nisu rađeni po šabloni nego su prikazani ljudskije.

To su Policajka koja još nikad nije pucala iz pištolja, Novinar koji će jednog dana napisati istinu, Državna institucija koja se na kraju svima ispričava itd.” Nakon svake izvedbe namjeravaju inicirati razgovor s publikom o nasilju među mladima jer žele “probuditi ljude iz kolektivne nijemosti”. “Ljudi su zanijemili i ne obaziru se ni na što, a ovaj tranzicijski kapitalizam to podržava”, objasnila je Anica Tomić. “Slučaj Luke Ritza pokazao je da nema pomaka bez individualne akcije, primjerice, njegovi roditelji prošlog su tjedna pokrenuli savjetovalište za maloljetnike.” “Kazalište je jedino mjesto gdje mi možemo nešto učiniti”, nastavila je Anica Tomić. “Mlade jako podcjenjuju u Hrvatskoj, a mi smatramo da im se treba ravnopravno obraćati kako bi mogli suvislo artikulirati svoje stavove. Bitno je da nauče misliti svojom glavom i da preuzmu odgovornost za svoje postupke. Kad bi svatko od nas preuzeo odgovornost, svijet bi bio bolji i ljepši. Pa zna se da je građanska inicijativa temelj demokracije.” Budući da ih zaokuplja neravnopravni položaj žena u Hrvatskoj, iduću predstavu posvetit će ženama. “Uvijek radimo predstave o onome što nas se tiče - moja majka je nezaposlena, a mom 13-godišnjem bratu može se sutra dogoditi isto što i Luki Ritzu, a budući da nas je slučaj Kamenskog slomio, otvorit ćemo tu temu”, zaključila je Anica Tomić.