Snješka KneževićTekst Dinka Milasa objavljen u prošlom Nacionalu primjer je pseudostručnog i amoralnog nastupa jer se ozbiljno nije suočio ni s polazištima ni prijedlozima iznesenima u studiji, amoralnog zato što obiluje neistinama, objedama i podvalama za koje se odgovora na sudu. Slabim argumentima Milas pokušava oboriti studiju, a teškom paljbom pogubiti voditelja studije Nenada Fabijanića. Metoda je poznata u našoj močvari: blaćenjem autora ruši se djelo, jer nikogović ne može smisliti ništa dobra. Milas će Fabijanića najprije proglasiti „uglednim i afirmiranim“, „uvaženim“ arhitektom koji „ima kreativne volje“, da ga potom prokaže kao plagijatora „bez stručnog morala“ (s porukom „ne kradi“), koji ne „shvaća urbanitet“, a radovi mu nisu „zanimljivi ni prosperitetni“, pa pita: „zašto Fabijanić“?

NO PRAVO PITANJE glasi: zašto bilo tko ili – s kojim pravom bilo tko, osim mene, Dinka Milasa. Jer je on bio suautor projekta sekundarnog centra na području porušene Rudolfove vojarne i Trga Francuske Republike, koji je odbačen i nije realiziran, a to je, kako je opće poznato, Milasova teška frustracija i bol. Svaki put kad se netko usudi taknuti prostor bivše vojarne i obližnji škver, probudi se u njemu i kraj njega demon koji riga razornu vatru. Milas ne želi prihvatiti da je taj projekt dio povijesti i da se o njemu može govoriti kao dokumentu doba čiji su urbanistički ideologemi osporeni drugim vrijednosnim poimanjima, i to neposredno prije realizacije tog projekta. Istina je da je autorska grupa, koje je Milas bio član, dobila prvu nagradu na javnom natječaju i stoga pravo na izvedbu; da je projekt imao mnogo pobornika, ali i kritičara. Realizaciju nije onemogućila „Dakićeva diverzija“, što je bezočna insinuacija, nego skupoća izgradnje megacentra čija je površina od 97.000 m² predviđenih natječajnim programom narasla do 178.000 m², dakle, dvostruko, s time da bi se u prvoj fazi sagradilo 137.000 m² (!).

Drugi je, ništa manji razlog, obrat koji se zbio u urbanističkoj teoriji i praksi, kad se počelo sumnjati u vitalizirajuću i urbanogenu funkciju takvih „sekundarnih centara“, koji su se svuda gdje su realizirani pretvorili u komercijalne objekte bez socijalne i javne važnosti kakva se od njih idealistički očekivala. Iskustva uznapredovale urbane obnove u Europi posvjedočila su načelo disperzije, a ne koncentracije sadržaja, ali i dominantnu, stratešku važnost formiranja javnih prostora, trgova, parkova, prospekata, osovina itd. za ravnomjerni razvoj grada. U tom je duhu Vera Petrinjak Šimek, zaposlena tada u Urbanističkom zavodu Zagreba, danas borbena zelena aktivistica i gradska zastupnica, predložila da se prostor oslobođen rušenjem vojarne očuva kao park i dobila za malu, demonstrativnu intervenciju na njegovu dijelu izvedbenu nagradu Zagrebačkog salona 1982. U GUP-u 1986. taj se prostor štiti kao slobodna površina i predviđa njegovo uređenje.

O tome opširno pišem u povijesnoj studiji, a govorila sam i na javnoj prezentaciji, što Milas, očito, nije čuo, otrovan bijesom i zavišću. Jer samo se time može objasniti napad na studiju, a poglavito na njegova voditelja, odsad glavnog Milasova neprijatelja. Jer ako se već ne realizira bivša studija, o čemu Milas vjerojatno i dalje snatri, onda je novu studiju trebalo povjeriti njemu, Milasu. To je njegovo pravo, jer je taj prostor njegovo leno, doživotni posjed. U njegovoj obrani Milas se ne libi ni gnusoba, kao što je podvala o „krađi“ ideje tandema Auf-Franić/Silađin. O spajanju dvaju sekundarnih centara, u Donjem gradu i Trešnjevki, govori još se još u GUP-u 1971., a naglašava u natječajnom programu. Auf-Franić i Silađin u svom su natječajnom i nagrađenom radu jedini naznačili taj smjer i proširili prostorni obuhvat, ali se nisu bavili detaljima, a ni rješenjem prepreke, naime, kolodvora i pruge. Fabijaniću je Ured za strateško planiranje sugerirao obuhvat, dakle, spajanje raspolućenih i dobrano periferiziranih gradskih područja, a novost je u studiji radikalno rješenje pruge: spuštanje pod zemlju.

SVOJOM OBJEDOM Milas je htio u Hildegard Auf- Franić i Branku Silađinu dobiti „ortake“ u demontaži Fabijanića, što mu neupitno neće uspjeti. Tom je podvalom jedino oštetio sebe sama, pokazujući da u svojoj zadrtosti ne preza ni od čega. Isto je to posvjedočio minoriziranjem Fabijanića, koji prema njemu „nije u 35 godina rada pobijedio ni na jednom natječaju“, što je potpuna neistina jer je Fabijanić pobijedio na više javnih natječaja, i to sam, a ne u tandemu ili grupi. Milas bi mogao znati da temeljem nagrade (a ne narudžbe) upravo izvodi sklop Hrvatske biskupske konferencije na Ksaveru, uređenje povijesnog središta Vodnjana, antičkog Principija na Rijeci, itd. itd., u što se lako može uvjeriti ako se služi internetom. Podla, ne bez podteksta, je i tvrdnja da je Fabijanić propao na natječaju za sekundarni centar 1978., jer je Fabijanić u to doba služio vojni rok u JNA, a što se tiče Kvatrića ili splitske rive, bolje da se o tome ne govori, jer tada počinju dubioze (trgovanja) u žirijima, sve do danas. Milas će s prezirom dotaknuti Fabijanićeve scenografije, za koje je dobio nagrade i priznanja, također projekte/realizacije uređenja naših povijesnih jadranskih trgova koji su objavljeni u najuglednijim europskim časopisima.

NO OBRUŠIT će se i na zaštitu vojarni koje bi on porušio, a idealizirati “kolodvorski trg“ sa supstandarnim stambenim zgradama Južne željeznice, sagrađene 1862., s privatnim kuhinjskim vrtovima na tom trgu, tako dragom „Agramerima“. Svom nekadašnjem partneru u projektu sekundarnog centra, Damiru Pološkom, koji se odavno odmaknuo od 1970-ih i afirmirao kao respektabilni prometni ekspert, poručit će svisoka da mu rješenje ne valja, da prugu ne treba “ni podizati ni ukapati ako postoji znanje i sposobnost planiranja“. Kako riješiti taj problem star više od 150 godina, kojim su se bavile generacije urbanista i koji do danas nije riješen, Milas će odati kad bude pozvan na djelo, jer on jedini zna i sposoban je. Otužno je, ali i gadljivo, kako se taj senior, zagledan u prošlost i svoj ranjeni ego, bori da se održi na površini, kako ovih dana obilazi sve adrese, razašilje pisma, ne bi li nekoga uvjerio ili zadobio, a možda iskamčio kakav zalogaj. Ali nakon ovog istupa, vrata su mu zatvorena, jer se definitivno diskreditirao, stručno, a nadasve moralno.

Snješka Knežević