Victoria Mahoney, Zoe Kravitz i Gabourey Sidibe (Reuters)Jedan od najiščekivanijih događaja trećeg dana filmskog festivala u Berlinu bila je projekcija kratkog, 30-minutnog filma „Scenes from the Suburbs“, redatelja Spikea Jonzea za koji su scenarij napisali braća Win i Will Butler, poznati kao vođe benda Arcade Fire, trenutno jednog od najbitnijih ropck grupa na svijetu. Za Spikea Jonzea ste također čuli, to je onaj koji je režirao briljantan film „Adaptacija“ sa Nicolasom Cageom.

Dakle, na temelju glazbe s njihovog posljednjeg albuma „Suburbs“, braća Butler i Spike Jonze stvorili su film koji su nazvali „znanstveno-fantastični B-film“ u kojem grupa 15-godišnjaka provodi ljeto na periferiji grada ali grad je okupiran vojskom i policijom jer je zemlja u ratu. I da, braća Butler imaju male uloge vojnika u filmu. Da skratim, radi se o lijepo snimljenom (nitko nikada nije sumnjao u Spikea Jonzea) ali vrlo pretencioznom filmu koji pokazuje da je braći Butler lako napisati tekst i glazbu za pjesme ali daleko teže napisati dijaloge koji će imati smisla u filmu, pa makar i polusatnom. Fanatični ljubitelji Arcade Firea kontemplirati će o ovome, tražiti dublji smisao, autobiografske elemente itd, ali vjerujte, nema tu ništa dubljega za pronaći. Ne trebam ni reći da je glazba odlična, ali neka se oni i dalje drže glazbe ili neka vježbaju pisanje filmskih scenarija pa nek se vrate na popravni.

Scena iz filma "Suburbs"Nažalost, taj film samo jedan u kolekciji slabašnih filmova koji su prva tri dana prikazana u Berlinu, a što je najgore takvih je najviše u konkurenciji za Zlatnog medvjeda. Danas sam tako pogledao film „Yelling to the Sky“, dramu koja pretendira na nagrade, u kojoj glume Zoe Kravitz, kćerka poznatog rockera Lennyja Kravitza, i Gabourey Sidibe, ona debeljuca koja je bila nominirana za Oscara za ulogu u odličnom filmu „Precious“. Nažalost, film je prepun stereotipa i općih mjesta. Zoe Kravitz glumi djevojku čiji otac mlati majku, sestra je trudna pa ode s ocema djeteta ali se vrati također pretučena, te ona u očaju počinje prodavati drogu, krasti i postane šefica ženske školske bande, kako ne bi bila jadna i ponižena kao i njezina majka i sestra.

Da bi se utješio, u petak uvečer otišao sam na party njemačke kompanije Match Factory koja je ujedno slavila pet godina postojanja. Imaju što i slaviti jer su se vrlo brzo prometnuli u jednu od najutjecajnijih njemačkih filmskih kompanija a šire se i na ostatak Europe pa su tako koproducirali i film „Cirkus Columbia“ Danisa Tanovića. Party je bio prenapučen uzvanicima, ali jako dobar. Kao i obično na partyjima za vrijeme festivala u Berlinu, ne pati se od glamura. Organizatori pronađu prostor u istočnom Berlinu koji je prilično velik i opskuran i tu sve počinje. Servirale su se kobasice u raznim umacima, Chilli con Carne i vegetarijanski Chilli, piva je bilo do zore, a DJ turskog podrijetla puštao je glazbu po kojoj bi mislili da smo negdje na Balkanu, nešto u stilu glazbe grupe Gogol Bordello.

Sve ovo pišem usred konferencije za novinare koju drži Harry Belafonte. Ima 84 godine i odlično se drži, on je čuveni pjevač i borac protiv rasizma u čijim su pjesmama uživali vaši roditelji. U Berlinu je kako bi promovirao biografski film i to jako dobar, o njegovoj karijeri i vječnoj borbi protiv rasizma i segragacije. Dočekao je da Amerika dobije prvog tamnoputog predsjednika, Baracka Obamu, te je rekao kako Obama još uvijek uči i to prilično sporo. Ali bitno je da uči.

Inače, u priličnoj tajnosti, u Berlin je stigla i Madonna. Neće se javno pokazivati, došla je dogovarati distribuciju i promociju svog novog filma kojeg misli premijerno prikazati u Cannesu. Sretno joj bilo.