Vlada taji neugodnu istinu da će hrvatske porezne obveznike “afera Riječka banka” koštati mnogo više od 30 milijuna eura, koliko je rečeno na početku. Isto tako njemačkoj banci Bayerische Landesbank se neće platiti jedna kuna za Riječku banku kao što je to rekao potpredsjednik Vlade Slavko Linić, već se mora platiti oko 100 milijuna eura. Naime, prilikom kupnje Riječke banke, Nijemci su joj dali 9. srpnja 2001. kredit od 85 milijuna eura te prolongirali otplatu već postojećeg od 25 milijuna DEM, što sve zajedno iznosi oko 100 milijuna eura. U ugovor o kreditu Nijemci su ugradili klauzulu “cross default”, po kojoj Riječka banka istog trena mora vratiti tih 100 milijuna eura, ako vlasnički udio Nijemaca padne ispod 51 posto. Kako su Nijemci Hrvatskoj vladi vratili cijeli vlasnički portfelj u Riječkoj banci, istoga trenutka aktivirali su i odredbu “cross default” te traže trenutni povrat novaca ili garanciju Vlade. Budući da je Hrvatska sada vlasnik banke, neće imati drugog izlaza nego da poštuje potpisani ugovor i isplati njemačkoj banci novac.
Tim najnovijim otkrićem novčana dubioza izazvana “aferom Riječka banka” košta hrvatske porezne obveznike 315 milijuna eura, s time da bi se taj iznos mogao i povećati. Naime, do sada je ustanovljeno da je Eduard Nodilo “prokockao” 100 milijuna eura s time da se sumnja kako će se taj iznos popeti na 130 milijuna eura. Do sada je uspaničenim štedišama isplaćeno 863.700.000,00 kuna što sve zajedno iznosi oko 315 milijuna eura. Tu se postavlja pitanje tko je i za čije ime digao kredit od 85 milijuna eura od Bavarske banke. Naime, potpuno je neuobičajeno da se na temeljni kapital od 120 milijuna eura diže tako visok kredit. Što je radio donedavni predsjednik a sadašnji savjetnik Uprave Riječke banke Ivan Štokić, što Hrvatska narodna banka i njen glavni kontrolor Čedo Maletić? Pitanje je, također, kakvu igru u cijelome slučaju igra bivši riječki gradonačelnik, a sadašnji potpredsjednik Vlade Slavko Linić, koji je tvrdio da “afera Riječka banka” neće prouzročiti veće štete za Hrvatsku, odnosno da će sve platiti njeni dioničari. Kako sada stvari stoje, na kraju će sve platiti hrvatski porezni obveznici.
Prema Nacionalovim izvorima u vladajućim političko-financijskim krugovima, Slavko Linić, potpredsjednik Vlade, također je znao za sadržaj anonimnog pisma u kojemu se, dva mjeseca prije izbijanja “afere Riječka banka”, upozorava na enormne financijske manjkove što ih proizvodi glavni diler Eduard Nodilo. Ništa, međutim, nije poduzeo. Po svemu sudeći, predsjednik bančine Uprave Ivan Štokić i njega je obmanuo istim onim lažima koje je servirao cijelom nizu zainteresiranih protagonista i kontrolora: reprezentaciji Bayerische Landsbank, većinskim vlasnicima, predstavnicima Hrvatske narodne banke i revizorima KPMG-a. Uz falsificirano knjigovodstvo i “ušminkane” račune, Štokić je sve njih uspio uvjeriti da Riječka banka izvrsno posluje i da je “anonimka” neutemeljeno difamiranje iz krajnje zlih pobuda.
To je ujedno glavni razlog, tvrde isti izvori, da potpredsjednik Vlade još i danas, žestoko braneći Štokića, tvrdi kako su svi oni jednako nevine žrtve Nodilovih knjigovodstvenih falsifikata i isključivo loše revizorske kontrole. Jer ako je istina da je Štokić godinama pokrivao Nodilove financijske operacije, onda je on sam, Slavko Linić, ispao krajnje neuk i naivan; takva naivnost, pak, nije osobito dobra preporuka za visoku političku funkciju koju obnaša.
Ukratko, za vrhušku SDP-a kojoj Linić pripada, mnogo je zgodnija priča kako je diler Riječke banke manjak od 100 milijuna eura – a to je prilično optimistična procjena – godinama proizvodio samoinicijativno, u apsolutnoj tajnosti, tek uz asistenciju jedne službenice iz tzv. back officea, zadužene za knjiženje njegovih transakcija. Zato je Štokić vrlo nevoljko smijenjen sa svoje upravljačke funkcije da bi, mimo svake pameti, ostao savjetnik novog upravljačkog “boarda”. Istodobno, zdrav razum govori potpuno drukčije: bez blagoslova Uprave uhićeni Eduard Nodilo ne bi imao enormno široke dilerske ovlasti, suprotne svim bankarskim običajima i svim internim pravilima Riječke banke. Pred domaćom javnosti skriva se, naime, činjenica da manjak od 100 milijuna eura nije stvorio isključivo promašenim deviznim špekulacijama, nego i kroz skupe kredite koji su, uz ostalo, služili za njihovo kamufliranje. To znači da Uprava nije ovlastila Nodila samo za deviznu trgovinu nevjerojatnog opsega, već mu je dala još i dodatnu punomoć za sklapanje kreditnih aranžmana. U protivnom, nema tog kreditora na svijetu koji bi Riječkoj banci dostavio novac na osnovu dogovora s njezinim dilerom.
O umiješanosti Uprave svjedoče, uostalom, i dva anonimna pisma upućena Hrvatskoj narodnoj banci koja se često spominju u javnosti, no čiji se sadržaj i nadalje brižljivo prikriva. Nacional je, međutim, došao u posjed njihovih engleskih prijevoda po narudžbi BLB-a. Prvo pismo datirano je 30. ožujka 1999. i naslovljeno je na tadašnjeg guvernera Hrvatske narodne banke Marka Škreba, a drugo, mnogo aktualnije, potječe od 8. siječnja 2002.
U pismu iz 1999. Škreb se poziva da pojača kontrolu nad međunarodnim poslovima domaćih bankarskih kuća, ističući primjer neimenovanog dilera Riječke banke koji je u valutnim transakcijama do tada već prokockao gotovo 12 milijuna dolara. Prema istom anonimnom autoru, o tome je izravno obaviješten član Uprave Dražen Kurpis. No, kako je njegov poslovni moto “ne ljuljaj brod – čuvaj svoju stolicu”, nije mu, naravno, palo na pamet da zaustavi daljnju akumulaciju poslovnih promašaja.
Nakon tog upozorenja bivši guverner Škreb povukao je samo jedan potez: od Ivana Štokića zatraženo je očitovanje. Štokić se doista očitovao, plasirajući HNB-u svoje prve eksplicitne laži. Kao odgovor na anonimno pismo, u travnju 1999., poslao je dopis u kojemu kaže da se Riječka banka, istina, ponekad upušta u rizične financijske aranžmane, ali da je Uprava ugradila najstrože kontrolne mehanizme, uključujući striktno odvajanje “front officea” od “back officea”. Zato je Riječka banka, kako će Štokić nadalje lagati, više zaradila nego izgubila na takvim poslovima: 1996. kroz njih je, navodno, ostvarila profit od 1,1 milijun USD, 1997. od 684.000 USD, a 1998. od 266.000 USD.
Drugo anonimno pismo, što ga je tri godine kasnije primio Škrebov nasljednik Željko Rohatinski, bilo je kraće, ali i mnogo preciznije. Pisalo je, otprilike, ovo: Eduard Nobilo, diler Riječke banke, u kockarskim poslovima već godinama gubi milijune dolara; uz pomoć svojih kolega, gubitke predstavlja kao depozite u stranim bankama; nakon radnog vremena oni štancaju dokumente koje zaključavaju u dobro čuvani ormar. O tome su pokušali izvijestiti svoje neposredne šefove, Tankosića i Perozića, ali su oni, krajnje nezainteresirani, izjavili kako o tome ne žele ništa znati; pošto se već uvelike priča o gubicima, u Riječkoj banci pojavile su se neke inspekcije, ali se nisu pokazali previše sposobnima, a direktori ne mare dok god su dobro plaćeni. “Pokažite im što može učiniti HNB”, tako je svoju anonimni dopis zaključio njegov, očito, dobro obaviješten pisac.
MUP-ovi istražitelji koji se “aferom Riječka banka” bave posljednjih mjesec dana pretpostavljaju da su anonimne dojave djelo nekoga od desetak službenika “dealing rooma” koji je bio prisiljen sudjelovati u Nodilovim operacijama. Prema jednoj za sada još sasvim hipotetičkoj teoriji, pisma je, kao vapaj, sastavio možda i on sam, već lipsajući od danonoćnog “okretanja” novca, utrke s vremenom i stalnog “krpanja” knjigovodstva. No, HNB je, u eri bivšeg i sadašnjeg guvernera, podjednako zakazao. Po uzoru na Škreba iz 1999., novo rukovodstvo središnje nacionalne banke anonimnu dojavu također je proslijedilo optuženoj Upravi, koja ga je, štoviše, prezentirala čak i samom Nodilu. Time je između siječnja i ožujka, kada su događaji konačno postali javna stvar, znanim i neznanim akterima skandala dano dovoljno vremena da unište ključne tragove. Kako će policijski istražitelji otkriti, u tom razdoblju Nodilo je svakoga dana iz tog ormara iznosio papire i bacao ih po kontejnerima za smeće u raznim dijelovima grada. O fiktivnim depozitima i dvostrukom bančinom knjigovodstvu Uprava je izvijestila policijske inspektore tek kada je ormar bio potpuno ispražnjen.
Ni Linić nije želio čuti lošu vijest. Kao gubernator koji je po partijskoj liniji zadužen za Rijeku, Štokića je, među prvim bankarima, doveo u Vladu i predstavio kao šefa banke koja je znatno umanjila kreditne kamate stope. Premda su i sve druge domaće banke u tom trenutku učinile isto, Linić je optimističnu informaciju nastojao predstaviti kao eksluzivitet svoje zavičajne “baze”.
Utoliko je vrlo zanimljivo preliminarno izvješće revizorske agencije KPMG o “aferi Riječka banka” koje sadrži treću skupinu indicija o umiješanosti Nodilovih šefova u njegove kockarske operacije. Kako je javno poznato, prvu, pozitivnu godišnju bilancu ta revizorska kuća načinila je u savršenom suglasju s lažnim knjigovodstvom Riječke banke. Pošto se doznalo da je riječ o fikciji, KPMG je povukao nalaz, preuzevši od BLB-a zadaću da, u ponovljenoj analizi, istraži stvarno stanje stvari. Nacionalova redakcija raspolaže tim “popravnim” revizorskim izvješćem od 13. ožujka 2002. Ono je, doduše, rezultat vrlo površnog, trodnevnog i, dakle, nezavršenog ispitivanja bančinog poslovanja, pa se nalaz ne treba smatrati konačnom istinom. Kako se u izvješću priznaje, revizori nisu uspjeli otkriti dva vrlo značajna momenta u bankarskoj aferi: od kada su članovi Uprave zapravo svjesni Nodilovih ilegalnih transakcija i koliko godina one traju. Moguće su tri interpretacije tzv. izvornog gubitka, tvrdi se u istom izvješću. Prvo: možda je golemi manjak nastao u nenamjernim špekulativnim promašajima. Možda je, kao druga solucija, nastao u namjernim kockarskim gubicima u korist nekih inozemnih banaka. Ali moguća je i treća varijanta: da je 1998. netko s bančinog računa počistio znatan iznos, zaduživši Nodila da ga nadoknadi u deviznim operacijama visokog rizika, ali potencijalno i velikog dobitka. No, umjesto zarade, Nodilo je prokockao novac, pa se još veći manjak pokrivao novim, promašenim transakcijama, sve dok se nije umnožio do najmanje 100 milijuna eura. Taj zbroj nije konačan. Valja mu pripisati još neutvrđene poslovne rezultate i neregistrirane ino-kredite koji će tek stići na naplatu.
Ipak, kao prilično pouzdana otkrića, u preliminarnom Izvješću KPMG-a rekonstruirani su glavni obrisi tehnike Nodilovih novčanih operacija i potpuna kronologija zbivanja uoči izbijanja javnoga skandala.
Kako Izvješće KPMG-a pokazuje, skandal je zapravo pukao 27. veljače 2002., kada su prve obavijesti o Nodilovim tzv. neautoriziranim kupoprodajama stigle napokon do munchenske centrale BLB-a. Toga dana, naime, njemačko središte BLB-a nazvali su predstavnici londonske banke Standard Chartered Bank provjeravajući hoće li uspjeti naplatiti profit koji su realizirali u svojih 137 deviznih aranžmana s Riječkom bankom. U Munchenu su, po svemu sudeći, bili toliko zaprepašteni tim obimom trgovačkih operacija između Londona i Rijeke, da su od SCB-a zatražili pismeni izlist svih spomenutih transakcija. U prvi mah Nodilo je porekao tako velik opseg poslovanja, ali je pred menedžmentom Riječke banke izrekao i aluziju otprilike ovakvog sadržaja: da se na njega vrši snažan pritisak da uđe u financijske poslove s CSB-om i još jednom bankom.
Pregled kupoprodaja između Riječke banke i SCB-a stigao je faksom 1. ožujka, pokazujući da je njihova vrijednost premašila 50 milijuna USD. Nodilo je konačno potvrdio točnost popisa, ali je zanijekao da Riječka banka u tim poslovima bilježi gubitke.
Tri dana kasnije, 4. ožujka, u razgovoru s Perazićem, članom Uprave koji se spominjao i u siječanjskom anonimnom pismu, Nodilo je, navodno, prvi put priznao da sve njegove transakcije s londonskom kućom nisu regularno registrirane u poslovnoj dokumentaciji. I doista, u kasnijoj revizorskoj istrazi otkrit će se da je samo pet kupoprodaja, od njih 137, prošlo regularnu knjigovodstvenu proceduru, dok je sve ostalo uknjiženo u tajnu, uništenu dokumentaciju. Pokazalo se, također, da je u samo jednom danu, 29. veljače 2002., trgovao s 3,6 milijarde kuna, premda je imao formalnu autorizaciju za 50 milijuna dolara dnevno.
Sutradan, 5. ožujka, prvi put u nekoliko godina, glavni diler Riječke banke nije se pojavio na poslu. Pošto su provalili u njegov ormar i ustanovili da je prazan, bankovni službenici o situaciji u Riječkoj banci izvijestili su šefa interne pravne službe.
Dana 6. ožujka u Riječku banku stigla su tri vjerovnička potraživanja: u ime tzv. arbitražne trgovine devizama iz Deutsche Bank došao je nalog za isplatu 5, 2 milijuna eura i 4,3 milijuna USD, te dva zahtjeva za povrat neotplaćenog kredita iz Den Danske Bank i Credit Lyonnisa. Istoga dana pronađen je dokument iz kojeg se vidjelo da 14. ožujka dospijeva na naplatu još jedan kredit: da se jednoj frankfurtskoj banci mora vratiti još dva milijuna dolara koji su u poslovnoj dokumentaciji predstavljeni kao depozit Riječke banke u Bank of New York. Dakle, depoziti u inozemnim bankama nisu bili fiktivni i izmišljeni, kako se danas piše u novinama: bili su to samo pogrešno “interpretirani” krediti kojima je glavni diler manipulirao da bi zavarao internu kontrolu, Narodnu banku i revizore. Prema Perazićevim tvrdnjama, istoga 6. ožujka odsutni Nodilo nazvao je telefonom, rekavši kako je sve to izvodio samo zato da bi kompenzirao prvotni manjak u bilanci Riječke banke od 330.000 USD koji potječe iz 1998. godine.
U petak 8. ožujka ujutro policija je obavila pretres Nodilovog ureda. Iste večeri oko 22 sata iz riječke Policijske uprave u Riječku banku stigla je informacija da je devizni diler pronađen i uhićen, da je, štoviše, u prvim razgovorima s njihovim inspektorima priznao krivnju za višegodišnju prijevaru i manjak od 63 do 80 milijuna USD.
Za potpuno razumijevanje okolnosti u kojima je pukla afera, ovu kronologiju valja udružiti s još nekoliko sekvenci kojih nema u Izvješću KPMG-a. Unatoč očekivanjima Uprave Riječke banke, Nodilo je nestao iz svog ureda da bi posjetio svoju kćer, studenticu u Veneciji, očito svjestan da je za dugo neće vidjeti. Vratio se 8. ožujka da bi se faktički dobrovoljno predao policiji. Prva politička reakcija dogodila se 10. ožujka. Iako je bila nedjelja, Slavko Linić pozvao je na razgovor trojicu njemačkih predstavnika iz bančinog Nadzornog odbora, da se nasamo, podalje od javnosti i Vlade, neslužbeno dogovore o podjeli krivnje i odgovornosti. Ostalo je poznato: munjevitom brzinom BLB je prodao svojih 60 posto udjela u Riječkoj banci. U jednakoj hitnji hrvatska vlada je to otkupila, preuzevši na sebe i gubitke koji se u ovom trenutku ni približno ne mogu sagledati.