Zračni napadi američkih i europskih udruženih vojnih snaga na Libiju mogli bi izazvati goleme štete za hrvatsku ekonomiju, potencijalne gubitke za hrvatske tvrtke u iznosu od nekoliko stotina milijuna eura, a zbog toga bi se pojedine domaće tvrtke mogle naći i na rubu propasti. Naime, Libija je godinama bila jedno od rijetkih stranih tržišta na kojemu je kontinuirano rastao obujam poslovanja domaćih tvrtki, koje su tamo uživale snažne reference, prenesene još iz vremena Jugoslavije. Zahvaljujući intenzivnom diplomatskom radu i lobiranju, posebno bivšeg hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića, hrvatske tvrtke u Libiji su posljednjih nekoliko godina sklopile milijunski vrijedne poslove, čija je sudbina sad potpuno neizvjesna. Naime, veći dio tih ugovora potpisan je s libijskim državnim institucijama izravno povezanim s tamošnjim diktatorom Moamerom Gadafijem i teško je predvidjeti da li bi ih u slučaju njegova svrgnuća nova vlada pristala ispoštovati.

S druge strane, ako Gadafi i pobijedi pobunjenike, moguće je da mu međunarodna zajednica nametne gospodarske sankcije koje mogu potrajati godinama i za vrijeme kojih bi ugovori također bili stopirani. Na kraju, većina hrvatskih tvrtki koje posluju u Libiji, poput građevinske tvrtke Viadukt, Inine tvrtke Crosco, Montmontaže, Geofizike, te Diaputa iz Gospića ili BCDE-a iz Splita, prilikom užurbane evakuacije svojih radnika iz te zemlje bila je prisiljena tamo ostaviti svoju opremu i strojeve u vrijednosti više desetaka milijuna eura, čija je sudbina sada također neizvjesna. Dodatni problem je to što su u Libiji najaktivnije bile tvrtke iz građevinskog i montažerskog sektora, te brodogradnje, koje su na domaćem tržištu značajno pogođene krizom i kojima su prihodi iz Libije zauzimali značajan udjel u ukupnim prihodima.
Tako se primjerice zagrebačka tvrtka Viadukt zbog situacije u Libiji nalazi u nezavidnoj situaciji: budući da se njihov opseg posla u Hrvatskoj zbog gospodarske krize smanjio, prihodi od poslovanja s Libijom u posljednje su dvije godine počeli činiti sve veći udio u ukupnoj zaradi. Prema riječima predsjednika Uprave Viadukta Joška Mikulića, riječ je o 15-20 posto ukupnih prihoda bez kojih je Viadukt ostao, a koje je trebao dobivati do 2012. godine. "Mjesečni prihod iz Libije iznosio je 20-25 milijuna kuna. Pola od toga je dolazilo u Hrvatsku", kaže Mikulić. No osim započetih radova Viadukt u Libiji samo što nije potpisao još jedan do dva ugovora za slične, također vrijedne projekte. S Libijom je, priča Mikulić, bilo odlično poslovati:
"Mjesečni obračun radova bio je plaćan mjesečno, uredno, a rok naplate je bio 37 dana - o čemu u Hrvatskoj možemo samo sanjati. Naplaćeno je bilo više od 80 posto odrađenog posla, a ostalo je bilo u redovnoj proceduri. Projekti poput našeg posljednjeg za tamošnje prilike su praktički maleni; tamo su udaljenosti tolike da izgraditi 300 kilometara ceste praktički nije puno. Tamo je teško dobiti posao ispod 50 milijuna eura."

Viaduktov je zadnji posao u Libiji bilo proširenje 320 kilometara duge ceste između gradova Naldut i Gadames uz tunisku granicu, koju su pretvarali u autocestu. To je bio posao vrijedan 130 milijuna eura, a do izbijanja sukoba u Libiji Viadukt je odradio njegovu trećinu. S početkom sukoba radovi su stali, a 80-ak svojih radnika su evakuirali odmah, "brzo i bezbolno". Mikulić kaže da u tom dijelu zemlje nije bilo sukoba, a nema ih ni danas, tako da prilikom evakuacije nije bilo panike. "Radnici su sjeli u autobus, ukrcali se na avion i izašli u Zagrebu. Vladala je svojevrsna psihoza, što zbog neinformiranosti, što zbog nemogućnosti komuniciranja, ali nisu bili u opasnosti", objašnjava. Viaduktova oprema vrijedna 30-ak milijuna eura ostala je u Libiji, ali je za sada na sigurnom. "Mi smo dolje imali lokalnog kooperanta, koji je za nas izvodio manji dio radova, i on nam čuva opremu. Ona je skupljena na jednom mjestu i ništa joj se nije dogodilo, a kako se ne radi o području zahvaćenom borbama, nadamo se da i neće. Svakodnevno smo u kontaktu s tim lokalnim kooperantom i zasad je sve u redu", govori Mikulić. O svojim očekivanjima kaže: "Doista se ne može ništa predvidjeti, ali se nadamo da će se situacija srediti te da ćemo nastaviti s radom. Nakon što su se naši radnici vratili iz Libije, proveli smo anketu među njima i 95 posto ih je reklo da bi bili spremni vratiti se." Slična situacija je i u zagrebačkoj tvrtki Geofizika, koja je u Libiji obavljala geofizičke poslove seizmike, bušenja i geotehničkih usluga, inženjerske geofizike i katodne zaštite, uglavnom u istraživanju nafte i plina. Tijekom 2011. Geofizika je u Libiji imala ugovorene poslove u vrijednosti od 275 milijuna kuna, a veći dio toga kompanija je obavljala kao podizvođač velike američke naftne kompanije Occidental Petroleum. Zato je jasno da realizacija tih poslova uvelike ovisi o tome kad će Occidental ponovo započeti rad na svojim naftnim poljima, a iako ne žele spekulirati kad bi se to moglo dogoditi, u Geofizici smatraju kako poslovi nisu nepovratno izgubljeni. Dapače, kako kaže kompanijin djelatnik iz odjela poslovnog razvoja Vladimir Lučev, nadaju se novim poslovima. "Vrijednost opreme Geofizike u Libiji je oko 30 milijuna eura, a osim toga imamo unajmljene opreme u vrijednosti od 5 milijuna eura. Oprema je dimenzionirana za ove poslove uključivo i za novi ugovor u vrijednosti dodatnih 25 milijuna eura za projekt katodne zaštite. U pripremi imamo i druge velike poslove koji se još ugovaraju."

Mnogo oprezniji u svojim procjenama događanja u Libiji je čelni čovjek brodograđevne tvrtke Adria-Mar Mladen Šarić. Ta tvrtka prije nekoliko godina dobila je ugovor za izgradnju i obnovu brodova libijske mornarice vrijedan 60-ak milijuna eura, no rat u toj zemlji doveo je cijeli posao u pitanje. Kako kaže Šarić, situacija je teška: "Efekt prekida naših poslova je izrazito loš, s obzirom na to da smo morali prekinuti realizaciju nekih ugovora koji su bili pri završetku, pa nismo mogli realizirati naplatu, a također novi poslovi koji su trebali zaposliti naše hrvatske brodograđevne kapacitete nisu započeti. Sadašnja situacija je definitivno odgodila realizaciju svih naših poslova. Hoće li svi ugovoreni i planirani poslovi krenuti u realizaciju u nekom razumnom roku, 5 do 6 mjeseci, teško je reći."

Dodatni problem za Adria-Mar je činjenica da je ishod sukoba u Libiji neizvjestan, a u svakom ishodu postoji mogućnost da ostanu bez posla. Naime, ako Gadafi uspije ugušiti pobunu, moguće je da mu međunarodna zajednica nametne sankcije ili da on odbije poslovati s tvrtkama iz sastava NATO-a koji je podržao zračne udare, a čiji je član i Hrvatska. S druge strane, ako dođe do promjene vlasti, nema nikakvih garancija da će nova vlada ispoštovati ugovor osobito s obzirom na to da je pravna definicija rata u ovom trenutku, kako kaže Šarić, nejasna. "Nažalost ovaj čas je teško govoriti o zaštitnim klauzulama, ili članku ugovora kojim se određuje tzv. viša sila, kao što je ratno stanje, jer će vrijeme tek pokazati kako će se ovo stanje nazvati, rat, građanski rat, plemenski sukob i kako će ga libijska strana tumačiti. S obzirom na to da je jedan od naših većih ugovora gradnja brodova za libijsku obalnu stražu, koja se nalazi izvan ustroja vojske, i da je s libijske strane potpisnik ugovora državna institucija, očekujemo da se ugovor, koji je potpisan, ali nije stupio na snagu, neće otkazati."
Općenito u boljoj situaciji nalaze se tvrtke koje u Libiji posluju s privatnim naručiteljima nego one kojima su investitori bile tamošnje državne institucije. Tako primjerice i Inina tvrtka Crosco, koja je u Libiji obavljala poslove bušenja za međunarodne kompanije na nekoliko lokacija. U toj zemlji radilo je oko 80 ljudi koji su bili smješteni na lokacijama u Tripoliju, kod Kufre te na dvije lokacije kod Jala, uglavnom za tvrtke povezane s talijanskom energetskom kompanijom ENI. U Libiji se i dalje nalazi vrlo vrijedna Croscova oprema, koja je pod zaštitom, no olakotna okolnost za tvrtku je činjenica da joj je ugovorom u slučaju više sile na određeno razdoblje osigurana isplata dijela planiranih dnevnih prihoda postrojenja.
I zagrebačka građevinska tvrtka TVD sistemi poslovala je u Libiji, ali u kojem omjeru nije bilo moguće saznati. Naime, vodstvo tvrtke iz nekog razloga ne želi javno govoriti o svojim tamošnjim poslovima. Ta je tvrtka krajem 2008. najavila da će u Libiji graditi stambeno naselje, odnosno jedan njegov dio, a veliki broj poslova dobivenih u zemljama Afrike i Bliskog istoka objašnjavali su novom tehnologijom gradnje, koju su osmislili i patentirali vlasnik tvrtke Sigmund i njegov brat, bivši dekan građevinskog fakulteta u Osijeku, Vladimir Sigmund. Glavna karakteristika njihova patenta bile su niska cijena i brza gradnja, a montažne zgrade proizvodili su u Hrvatskoj te slali u zemlje u kojima su radili.

Velikogorička tvrtka Trade Air, jedan od tri hrvatska avioprijevoznika koji charter usluge nudi u 40 zemalja, također je radila u Libiji - razvozila je libijske radnike iz Tripolija na pustinjske aerodrome za libijsku zrakoplovnu kompaniju Petro Air. Međutim, dvogodišnji ugovor im je istekao početkom 2011. i nisu ga obnavljali jer je Petro Air kupio dodatne zrakoplove i usluge Trade Aira im više nisu bile potrebne. No iako više ne posluju s Libijom i tamošnji se sukob neće odraziti na njihovo poslovanje, Trade Air je nedavno letio za Libiju radi evakuacije radnika hrvatskih tvrtki. Marko Cvijin, pilot i direktor letačkih operacija te sin vlasnika tvrtke Mihajla Cvijina, o tome kaže: "Iz Tripolija smo letjeli na pustinjske aerodrome, gdje smo ukrcavali hrvatske radnike i vozili ih u Zagreb. Tvrtke poput Crosca angažirale su nas jer poznajemo te aerodrome, procedure, ljude. Nismo letjeli u područja zahvaćena borbama, ali svejedno nije bilo ugodno; nemate provjerene informacije, niti znate što se može dogoditi. No nije bilo komplikacija, jedino što smo izgubili puno vremena u Tripoliju, gdje su strogo kontrolirali tko izlazi iz zemlje, a i gdje je bio kaos na aerodromu jer su se stotine ljudi pokušavale ukrcati na bilo koji avion." Iako su na kraju svi radnici uspješno evakuirani iz Libije, domaća javnost ima razloga sa strepnjom pratiti događanja u toj državi. O ishodu i trajanju rata izravno ovise stotine radnih mjesta, ali i opstanak mnogih nekoć uspješnih domaćih kompanija.