Američki predsjednik George W. Bush okupio je u srijedu, 5. ožujka, u Bijeloj kući svoje ključne suradnike kako bi odlučili o početku rata protiv IrakaAmerička kampanja protiv iračkog režima samo je početak velike borbe za moć u svjetskom vodstvu i budućnosti transatlantskog saveza. Dugoročni rezultat te borbe imat će važne posljedice za proširenje Europe, odnose između starih i novih demokracija te ruske globalne ambicije.
Čini se sigurnim da će rat protiv Iraka, predviđen za sredinu ožujka, biti američka i britanska ofenziva bez sudjelovanja Francuske i drugih saveznika. Štoviše, termin “saveznik” možda će trebati ponovno objasniti, preformulirati ili zamijeniti prije ovog rata. Washington će vjerojatno na kraju zanemariti Vijeće sigurnosti UN-a, koje će se najvjerojatnije usprotiviti određivanju roka za rat protiv Bagdada. Odnosi SAD i UN-a tada bi mogli jako zahladnjeti, dok za Europu i SAD počinje nekoliko novih borbi.

Rusija potiče podjele unutar Zapada, marginaliziranje NATO-a i povećanje ruske uloge u europskim poslovima Pentagon smatra da bi američke baze iz Njemačke trebalo preseliti na istok Europe radi blizine kriznih žarišta i manjih troškovaIgra 1: SAD protiv Ujedinjenih naroda
Iskusni diplomati strahuju da će se kredibilitet i uloga UN-a bitno smanjiti nakon rata s Irakom. To bi moglo prouzročiti međunarodni kaos, jer bi američka akcija mogla postaviti presedan za buduće jednostrane poteze koji zanemaruju UN-ov “svjetski poredak”. Osim ako, naravno, svi članovi Vijeća sigurnosti učine zajednički napor da ponovno uspostave povjerenje u to svjetsko tijelo, umjesto da američki rat proglašavaju nelegalnim.
Takav zadatak bit će težak jer bi neki u Bijeloj kući i Pentagonu radije vidjeli UN kao posve nevažan. Oni smatraju da Vijeće sigurnosti koči američke akcije, ohrabruje “neprijateljske režime” da djeluju nekažnjeno i dovodi u opasnost nacionalnu sigurnost. Ako takvo mišljenje prevlada, Washington će na druge rezolucije UN-a gledati kao na prazne deklaracije. Ako se u svijetu proširi antiameričko raspoloženje, a neke vlade pokušaju to iskoristiti, SAD bi mogao postati još izoliraniji i jednostraniji u svojim akcijama. No mnogo ovisi i o rezultatu rata u Iraku. Ako ofenziva protiv Husseinova režima bude brza i uspješna, s minimalnim američkim i civilnim žrtvama, rane što su ih zadale neke zapadnoeuropske zemlje možda neće biti tako bolne i trajne. No ako se rat razvuče tjednima ili čak mjesecima, uz brojne američke žrtve, osim rastuće kritike i blokade iz Francuske i drugih članica UN-a, pojavit će se ozbiljne i trajne implikacije za sve međunarodne institucije, uključujući UN i NATO.
Dugoročni plan za Bushovu je administraciju preoblikovanje Bliskog istoka i eliminiranje drugih prijetećih vođa i režima, bili oni u Iranu ili u Siriji. Od te politike arapske vođe podilazi jeza, kao i članove Vijeća sigurnosti UN-a, jer se temelji na procjeni da je SAD spreman silom izazvati legitimitet članica UN-a. Irački presedan mogao bi dramatično pokrenuti novu nestabilnu eru međunarodnih odnosa.
Čak ako UN i nastavi funkcionirati, uz znatan američki angažman ili bez njega, njemački ljevičarski zeleni vođe vjerojatno su upropastili duge napore Berlina da osigura stalno mjesto u Vijeću sigurnosti. Takav potez Washington će blokirati. SAD može nastaviti podržavati UN, ali će vlastitim pravom veta opstruirati francuske i ruske inicijative.

Igra 2: SAD protiv stare Europe

Bijela kuća izgubila je povjerenje u francusku i njemačku vladu. No u Njemačkoj, za razliku od socijaldemokratske vlade, demokršćanska opozicija uvelike je proatlantski orijentirana. U Francuskoj su pak sve velike stranke antiamerički nastrojene. Postoji jasan dugoročni cilj Francuske da ograniči, ako ne i eliminira, američki utjecaj u Europi.
Ljutnja Washingtona na Pariz raste iz dana u dan. Političari vjeruju da je cilj predsjednika Chiraqa smanjiti američki manevarski prostor i postaviti se kao globalni protivnik s novim “saveznicima” poput Rusije. To bi moglo izravno zaprijetiti američkoj sigurnosti jer teroristički režimi na sukobe unutar Zapada gledaju kao na njegovu slabost. Već se raspravlja o američkim protumjerama protiv Francuske, kao što su isključivanje iz sudjelovanja u odlučivanju o regionalnim sukobima, blokiranje francuskih inicijativa u međunarodnim tijelima, čak i smanjivanje osoblja u američkom veleposlanstvu u Parizu. SAD bi čak mogao inicirati isključenje Francuske iz NATO-a ili novu strukturu odlučivanja koja bi isključila francuski veto.

Igra 3: Stara protiv nove Europe
Francuska bi se pak mogla pokušati osvetiti vladama u srednjoj i istočnoj Europi zbog njihove podrške Washingtonu u sadašnjoj krizi. Ona će time pokušati preduhitriti njihovu podršku Washingtonu u budućnosti. Može se odgađati ulazak kandidata u EU. Umjesto da odvrate Chiraqov napad na suverenitet novih demokracija, Pariz, Berlin i Bruxelles su se ukopali u mjestu. Oni možda planiraju odgoditi ratifikacije u nacionalnim parlamentima i za pristup NATO-u i za članstvo u EU. Svaka odgoda ili poteškoća u dovođenju sedam pozvanih zemalja u NATO povećat će napetosti između Pariza i Washingtona i ubrzati propast NATO-a u sadašnjem obliku. SAD bi mogao ponuditi istočnoeuropskim državama bilateralna izravna sigurnosna jamstva i tako posve zaobići NATO. To bi mogao biti prvi korak u izgradnji nove transatlantske strukture.
“Stari” Europljani sve više posluju s Rusijom. Kancelar Gerhard Schroder u Moskvi je u veljači podržao Putinov prijedlog, ne potrudivši se dobiti suglasnost EU, za stvaranje mehanizma 15 + 1 kao prvog koraka za uključivanje Rusije u odlučivanje u EU. Takvi potezi umanjit će istočnoeuropsku podršku EU i gurnuti nove demokracije bliže SAD-u.
Sukob unutar NATO-a i nesposobnost članica EU pokazuje da je europska politika sigurnosti i obrane umrla pri začeću. London, Madrid, s prezirom gledaju na mogućnost da ijedan dio svoje vanjske politike prepuste birokraciji u Bruxellesu. Nedavnim jednostranim potezima Pariza i Berlina, koji su tvrdili da govore u ime EU, dokazuju da predloženi europski sigurnosni sustav neće funkcionirati. Francuska je već uništila EU kao suvislu svjetsku silu.

Igra 4: Rusija protiv SAD-a
Putin redovito poziva na međunarodno obuzdavanje američke supersile. Trenutačni je cilj Rusije produljiti iračku krizu odgodom američke akcije, dok iz pat-pozicije izvlači korist za Rusiju. Moskva s drugim državama koči američku akciju, pokušavajući izvući ustupke i nagrade za buduće rusko “dopuštenje” za američku vojnu intervenciju. Ovo je taktika Kremlja: stvoriti politički judo u kojem Putin ima crni pojas. Strateški je cilj Moskve potkopati široke interese SAD-a u Europi, na Bliskom istoku i u drugim ključnim regijama. Putin ne želi upropastiti svoje odnose s Washingtonom, nastale nakon 11. rujna, otvorenim i dugim sukobom. Umjesto toga on želi potajno oslabiti američki položaj i izvući buduće ustupke Rusiji kao što su slobodniji pristup međunarodnoj trgovini i investicijama, energetsko partnerstvo i američka podrška protuterorističkim naporima Ruske Federacije.
Strateški je cilj transformiranje “unipolarnog” međunarodnog sustava, u kojem Rusija može ohrabrivati druge centre moći protiv Washingtona, posebno Europljane i Kineze. Za nedavnog posjeta Parizu Putin je irački sukob opisao kao veliku priliku za preoblikovanje međunarodnog sustava iz “unipolarnosti” u “multipolarnost”, naglašavajući doktrinu koja je u Moskvi prevladala u doba ministra vanjskih poslova Jevgenija Primakova prije 11. rujna. Prioritet Moskve je obuzdavanje SAD-a i iskorištavanje njegove snage i utjecaja. Plan uključuje poticanje podjele unutar Zapada, marginaliziranje NATO-a, smanjivanje američkog angažmana u Europi i povećanje ruske uloge u europskim poslovima.
Kako bi dobili ruski pristanak za rat u Iraku, američki su predstavnici ponudili opoziv Jackson-Vanikova amandmana i davanje Rusiji stalnog trgovačkog statusa zemlje s najvećim beneficijama. Oni podržavaju i olakšano primanje Rusije u WTO i ohrabrivanje postsadamovskog režima u Iraku da otplati nekoliko milijardi dolara duga Bagdada Moskvi. No Kremlj se cjenka za još veće ustupke, uključujući velik udjel u iračkim naftnim projektima, važne ugovore za Rusiju u poratnoj obnovi i veliku ulogu Moskve u političkom oblikovanju postsadamovskog Iraka. Putin traži i ruski monopol na tranzit kaspijske nafte i plina, vremensko ograničenje za američku vojnu prisutnost u srednjoj Aziji, stvaranje vojnog bloka u regiji koji bi kontrolirala Rusija te toleranciju Zapada spram poteza Moskve da uspostavi kontrolu nad Bjelorusijom, Ukrajinom i Moldavijom. Putin traži i odobrenje za “antiterorističku” ofenzivu u Gruziji i drugim bivšim kavkaskim satelitima. Umjesto da aktivno sudjeluje u kampanji protiv terorizma i neprijateljskih režima, Putin će tražiti nagrade za svoju pasivnost, nesuprotstavljanje i za to što neće aktivno opstruirati napore koje predvodi SAD. Ako se ta strategija bude uspješno razvijala, Rusija će povećati svoj utjecaj i u pregovorima s Washingtonom izvlačiti sve veću cijenu. Konačni je cilj Rusija kao euroazijska sila koja je kadra učinkovito osporavati interese Zapada.

Igra 5: SAD s novom Europom
Nove članice NATO-a i kandidati za NATO vjerojatno će izvući korist iz američke reakcije protiv zemalja iz jezgre EU. To bi mogla biti šira američka politička podrška, ekonomska pomoć i vojna razmjena koja bi mogla dovesti do novog razmještanja američkih baza i postrojbi u Europi. Premještanje postrojbi i opreme na istok imalo bi prednosti za Pentagon iz više perspektiva. Regija je strateški bliža problematičnim točkama na Bliskom istoku, istočnom Sredozemlju i Kavkazu. Konačni trošak razmještanja postrojbi u istočnoj Europi bit će manji nego u Njemačkoj, dok će proamerički osjećaji biti dobrodošla promjena američkim vojnicima i njihovim obiteljima. Američko premještanje pružit će priliku i za veliku promjenu vojne strukture iz teških konvencionalnih snaga u operativno pokretljivije i fleksibilnije postrojbe. Istočnoeuropski teritoriji mogu postati vrijedni tereni za uvježbavanje specijalnih operacija i drugih nekonvencionalnih oblika ratovanja.
Istočni Europljani pritom bi mogli modernizirati svoju infrastrukturu. Imat će više praktičnih prilika da postanu vojno djelotvorni u suradnji s američkim snagama. Znatna američka prisutnost pokazat će se korisnom i za njihova gospodarstva u razvoju. Američke snage mogu dugoročno pozitivno utjecati na crnomorsku regiju otvaranjem radnih mjesta u hotelima i prehrambenoj industriji te razvoju lokalnih luka, aerodroma i drugih vojnih kapaciteta. To bi zacijelo potaknulo i lokalni turizam.
Iračka je kriza test kojim Washington može provjeriti nove demokracije. Iako Bijela kuća ne traži od njih da biraju između Pariza i Washingtona, to bi mogao biti konačni učinak. A nekoliko je zemalja već prošlo test ne samo javnim izjašnjavanjem nego konkretnim mjerama kao što su otvaranje zračnog prostora, kopneni prolaz i upotreba luka. U te zemlje spadaju Bugarska, Rumunjska, Slovačka i Poljska.
Nažalost, hrvatsko odgađanje odluke o američkim zahtjevima za pomoć, pod izlikom “konzultiranja s našim partnerima u Europskoj uniji”, ne pridonosi prestižu Zagreba u Washingtonu. SAD traži raspolaganje hrvatskim zračnim prostorom, pravo na dotakanje goriva i upotrebu hrvatskih baza za hitno slijetanjo u slučaju rata s Irakom.
Nekoliko je zemalja konzultirano o budućem razmještaju američkih postrojbi, uključujući Poljsku, Češku i Mađarsku. Kako je NATO obećao Rusiji da neće razmještati svoje snage u novim članicama, američke postrojbe možda neće biti razmještene pod NATO-ovim mandatom. Čak i kad bi bile, Bijela kuća vjerojatno će manje voditi računa o ruskoj osjetljivosti uoči same iračke krize.

Igra 6: Budući savezi i ratovi

Sljedećih mjeseci Washington će pažljivo razmotriti nekoliko inicijativa UN-a i EU u regijama poput Balkana. A njegova podrška mogla bi se pretvoriti u skepticizam, ako ne i u izravno suprotstavljanje sadašnjim mandatima EU i UN-a. Najočitiji su primjeri srbijansko-crnogorska unija i misija UN-a na Kosovu. Umjesto da prepusti Albance i Crnogorce hirovima EU i UN-a, Washington će možda više pomagati tim potencijalnim saveznicima i podržati njihovu borbu za neovisnost bez obzira na birokraciju u Bruxellesu i stavove Vijeća sigurnosti UN-a. Političari bi mogli procijeniti – što veći broj novih zemalja u istočnoj Europi, više potencijalnih američkih saveznika. Kako se sumnja da će mir, a ne rat, biti rezultat sadašnje krize, nove demokracije moraju pažljivo pratiti američko raspoloženje kako bi zadobile maksimum prednosti za sebe. One će morati mirno i hladno izračunati vlastite troškove i dobiti bilo od partnerstva, bilo od udaljavanja od SAD-a. Morat će trijezno promisliti kamo će ih veze s Washingtonom dovesti u odnosima s Bruxellesom, Parizom i Berlinom. Na stranu emocije, njihovi međueuropski odnosi vjerojatno će postati konfliktni u gotovo svakoj domeni. Ali one mogu i ojačati svoj položaj poboljšanjem bilateralnih odnosa s proamerički orijentiranim zapadnoeuropskim zemljama. No Bijela kuća mnogo će manje poštovati poglede i stavove “stare Europe” i to bi trebalo biti vrijedno uporište za “nove Europljane”.

Američki predsjednik Bush okupio je u srijedu, 5. ožujka, u Bijeloj kući svoje ključne suradnike i vodeće generale, među kojima je bio i zapovjednik Središnje komadne Tommy Franks, kako bi odlučili o početku rata protiv Iraka. Franks ga je obavijestio da je 250.000 američkih i savezničkih vojnika već na položajima a 60.000 na putu.
Pričekati će se da se vidi hoće li Turska dopustiti prelete borbenih aviona. U suprotnom će se američki nosači aviona “Harry S. Truman” i “Theodore Roosevelt” iz istočnog Sredozemlja premjestiti u Crveno more, kako bi avioni s njih letjeli preko saudijskog teritorija. Front u sjevernom Iraku sada će se vjerojatno otvoriti velikim desantom 101. zračnodesantne divizije i specijalaca. Britanski dnevnik Daily Mirror tvrdi da su britanske trupe obaviještene da će invazija početi 17. ožujka.

Franks je najavio da će akcija biti izvedena na posve nov način, sasvim drukčije nego u Zaljevskom ratu prije 12 godina, jer su otad razvijena nova oružja. Kako su posljednjih dana najavljivale američke novine, iako će i ovaj put glavnina snaga krenuti iz Kuvajta, plan napada je drukčiji. U Zaljevskom ratu zračna priprema trajala je čak 40 dana, a ovaj će put potrajati samo nekoliko dana, ali će biti iznimno razorna, pa će na Irak istodobno biti upućene tisuće preciznih bombi i raketa, kako bi se cijeli irački ratni stroj paralizirao. Američke oklopne snage pripremaju se da u prvoj fazi zaobiđu Bagdad s južne strane i prodru što prije do sjevernog Iraka, gdje će se spojiti s lako naoružanim američkim zračnodesantnim snagama, a tek potom krenulo bi se na Bagdad koji bi se već nakon nekoliko dana našao u okruženju.