Ilustracija (Reuters)Ulica Solonos u središtu grčkog glavnog grada. Do prije nekoliko mjeseci bila je to jedna od napoželjnijih adresa za sve željne kupnje u Ateni. Stari dućani sa stalnim kupcima, brojne moderne prodavaonice, novi butici, a uz njih i cijeli niz kafića. No puno od toga sada više nije ostalo.

"U mnogim trgovinama u ulici vise natpisi: 'Sve mora otići' ili 'Rasprodaja! Ne možemo više platiti najamninu'. Zbog čega? Ljudi više ne kupuju a najamnine su previsoke", priča jedna studentica prava, a mnogi u Ateni misle isto kao i ona. Više ne mogu prepoznati svoj grad. Jedna od dvije najveće udruge sindikata u zemlji GSEE procjenjuje da svaki Grk danas prosječno zarađuje 20 posto manje nego prije krize. Samo u širem području Atene je promet u maloprodaji prošle godine pao za tri milijarde eura. U ulici Solonos je zatvoren svaki treći lokal. Vrata su zaključana, a po izlozima vise zašarani plakati.

Tko će to izdržati?

"Čitav problem je psihološke prirode. Njegov najveći dio. Nitko ne zna što će dalje biti", kaže Tzannimis Aris. On je vlasnik male kopiraone smještene u ovoj poznatoj ulici. Ima sreću, jer na posao kojim se on bavi kriza uglavnom nema nekog učinka. Fotokopije i pribor za pisanje se uvijek traže, kaže on. A troškovi su mu u okviru prihvatljivih granica. No, svejedno je i on frustriran i nesiguran: "To je tragično! Vidite ovu beznadnu kulisu ovdje? A tek nesigurnost. Što nas još čeka? To se naravno odražava i na naš posao. Na kraju postaneš skroz rezigniran i dođe ti da sve ostaviš."

Stalna nesigurnost je glavni uzrok zbog kojeg mnogi Grci zadnjih mjeseci osjećaju da su na rubu snaga. Već više od godinu dana Vlada ih svako malo pogađa novim paketima štednje i kao molitvu ponavlja kako je to sve teško ali i nužno da bi se zemlja spasila. No hoće li se i kada Grčka stvarno uspjeti ponovno izvući iz krize, to ne može niti želi nitko reći. Ni u Ateni, ni u Bruxellesu, niti bilo gdje drugdje. Upravo to Grke najviše frustrira.

Ta grozna neizvjesnost...

"Kad bih samo znala što me čeka. Ali kad to ne znate, onda provodite besane noći", kaže Beate Liebhaber.

Ona je krajem sedamdesetih u Atenu doselila iz Njemačke. Više od 20 godina je grčka državljanka. Nekadašnja državna službenica na Atenskom sveučilištu imala je nesreću da u mirovinu odlazi baš usred grčke financijske krize. I dok cijela Europa raspravlja o pitanjima kao što su: "Što bi Grci još mogli privatizirati?", "Što bi pomoglo u smanjenju dugova?", i "Treba li zemlja nove kredite?", Beate Liebhaber muče sasvim druga pitanja. Konkretne stvari koje se tiču konkretnog života.

"Mjesecima već čekam odluku o mirovini. Krajem rujna sam predala molbu za mirovinu, od onda čekam da mi jednom već pošalju odgovor kolika će mi ona biti. Danas ne znate, jer ionako nitko to ne zna, gdje će se raditi rezovi a gdje neće, a ja još nisam dobila ni jedan jedini euro." Beate Liebhaber trenutačno živi od ušteđevine, tu i tamo joj obitelj iz Njemačke pošalje nešto novca. Mali stan u neboderu u predgrađu Atene stoji oko 500 eura mjesečno. Iako ljudi u Grčkoj već godinu dana imaju manje novca na raspolaganju, troškovi svakodnevnog života nisu se smanjili. Baš naprotiv!

"Prije je karta za podzemnu željeznicu stajala jedan euro - sada euro i četrdeset centi. To je 40 posto više. A to nije jedini slučaj", objašnjava Beate.

Natrag u ulicu Solonos. Velika knjižara još nije zatvorila. Spašava ju blizina Sveučilišta. Svejedno, u zadnjoj godini, promet joj je pao za trećinu, a sedamdestogodišnji vlasnik sve češće mora i sam sjedati za blagajnu: "Socijalna država izumire. To je vrlo opasno. Mladi ljudi su nezaposleni. Stotine tisuća njih. Kratko vrijeme dobivaju pomoć, a onda je gotovo s time. Što onda?".