IlustracijaGrčka država ne može otplatiti dugove i kamate koje zahtijevaju banke i međunarodni financijeri. Vlada Georgea Papandreua stoga zahtijeva da radnička klasa, srednji stalež i siromašni plate EU i MMF-u cijenu spašavanja.

I tako svi milijarderi koji su Grčkoj posudili novac - dioničari iz SAD-a, Francuske, Njemačke i Velike Britanije, mogu nastaviti izvlačiti sramotno visoke profite od grčkog naroda. Samo prošle godine ostvarili su profit od 50 milijardi eura.

Paket štednje već je mnoge stajao posla - nezaposlenost je veća od 15 posto. Plaće u javnom sektoru smanjenje su za četvrtinu, a radnici su prisiljeni raditi dodatnih neplaćenih pola sata dnevno. Sada se vampiri vraćaju po još. Zahtijevaju zatvaranje dodatnih 150.000 radnih mjesta u javnom sektoru i još jednu oštru rundu štednje i privatizacije.

'Koji dio NE niste razumjeli?'

Grčki narod odgovara na vladine rezove: "Koji dio 'NE' niste razumjeli?" Uslijedili su jednodnevni opći štrajkovi, demonstracije stotina tisuća ljudi, militantni otpor policijskoj represiji a nakon 25. svibnja - masovna okupacija Trga Syntagma, odmah ispred zgrade parlamenta u Ateni.

Unatoč tome 'socijalistička' vlada PASOK-a još je jednom dobila izglasano povjerenje parlamenta i nada se da će progurati paket štednje težak preko 78 milijardi eura. Od toga se oko 28 milijardi treba skupiti rezanjima potrošnje i povećanjima poreza građana.

Već duže od mjesec dana gnjevne se mase uz povike 'Lopovi, Lopovi!' sukobljavaju s grčkim parlamentarcima i pokušavaju spriječiti prihvaćanje drugog paketa štednje u samo godinu dana. Velika većina Grka protivi se rezovima i ne sviđa im se što parlamentarni sustav odbija provoditi volju naroda..

Atenska demokracija

Noćna okupljanja naroda na Trgu Syntagma izražavaju njihovu ljutnju i frustraciju. Namjerno imitiraju jednomjesečne demonstracije na Madridskoj Puerta del Sol u svibnju i na Trgu Tahir u Kairu tijekom egipatske revolucije u veljači. S trga se poziva na 'stvarnu' ili 'direktnu' demokraciju. Ali na Syintagmi, kao i u Madridu, okupljeni dosad nisu uspijeli natjerati vlast da popusti njihovim aspiracijama - da donese odluke i izvrši ih.

Za to je ključni razlog sam princip okupljanja, objašnjen u jednoj od njihovih deklaracija: 'Organiziramo se direktnom demokracijom, isključujući sve političke partije. Naš je glas naš svakodnevni narodni sabor.'
¨
Govornici dobivaju samo svaki dvije do tri minute, za svaku odluku potreban je konsenzus pa ih nema puno, stotine prijedloga samo se bilježe. Kao i u okupaciji Španjolskog trga, čini se da su sudionici opijeni iskustvom samoekspresije i samoorganizacije - iako ograničenim na trg i na blogosferu.
Ideje i diskusije pršte - ali ako je za svaku odluku potreban konsenzus, to može blokirati volju većine. Eksplozija narodne demokracije na trgovima nije još uvijek zadobila oblik radničke demokracije u kojoj delegati sa svojih radnih mjesta i položaja mogu debatirati, glasati i implementirati odluke.

Predrevolucionarno stanje

Mase građana protive se rezovima i pokreću opće štrajkove, vlada je klimava, na trgovima vlada demokracija masa... zašto onda ne kažemo da je u Grčkoj revolucija? Iz istog razloga koji je dao Leo Trocky opisujući Francusku sredinom 30-ih. 'Situacija je revolucionarna, koliko revolucionarna može biti s obzirom na nerevolucionarnu politiku radničkih stranaka.'
Vođe glavnih grčkih sindikalnh središnjica stalno stoje na putu odlučnoj borbi da se sruši vlada - što znači sveopći štrajk do daljnjega. Vođe ADEDY-ja, sindikata javnog sektora, i GSEE - sindikata privatnog sektora, bliski su vodećoj stranci PASOK-u. Manji, ali militantniji PAME sindikat blizak je grčkoj komunističkoj stranci (KKE). Odbili su vlastiti jednodnevni opći štrajk pretvoriti u trajni, a zapravo su i KKE i manja radikalno lijeva partija također odbili pozvati na trajni opći štrajk

Ako zanemarimo te činjenice, u Grčkoj su prisutni klasični elementi revolucije koje je definirao Lenjin: vladajuća klasa ne može nastaviti vladati na stari način. Radnici nisu spremni nastaviti živjeti na stari način, kao ni srednji stalež, pritisnut rezovima i ekonomskom krizom.

Vladajuće stranke prihvatile su zahtjeve EU i MMF-a, ali su duboko podijeljene oko toga kako ih provesti. Nakon što je opći štrajk 15. lipnja doveo do nasilnih sukoba demonstranata i policije, poljuljala se vlast premijera Georgea Papandreua. Ponudio je ostavku u korist vlade nacionalnog jedinstva, ali vođa konzervativne opozije Antonis Samaras odbio je preuzeti odgovornost.

Takva dozrela predrevolucionarna situacija može se brzo preokrenuti u revoluciju koja zahtijeva alternativu slaboj i podijeljenoj vladi. To se može dogoditi ako vođe sindikata podlegnu masovnom pritisku i pozovu na generalni štrajk, a okupljanja na trgu se izdignu iznad konsezusom limitiranih govornica i uspostave demokratska akcijska vijeća s predstavnicima radništva, sindikata i općina. O tome ne treba samo raspravljati, već treba preuzeti kontrolu nad prosvjedima iz ruku neodlučnih sindikalnih birokrata PASOK-a i KKE.

Revolucionarni socijalisti trebaju tu borbu prenijeti u samo srce bitke - ne samo pridružiti se masama na ulicama, čekati i nadati se najboljem niti samo čestitati i podizati samopouzdanje masa. Treba poticati opći štrajk koji će kontrolirati radnička vjeća; boriti se za to u sindikatima i na trgovima protiv onih koji to blokiraju, bili to iskreni libertinci ili cinični sindikalnih birokrati.

Ne smije se gubiti vrijeme. Dozrela predrevolucionarna situacija može također istrunuti. Ako radnička klasa ne uspije progurati osnovnu socijalnu alternativu i uspostaviti radničke vlade da je provedu, ako oni na trgovima i svojim radnim mjestima ne stvore organe alternativne moći kapitalističkoj državi, doći će do daljnjeg preustrojavanja grčkog društva. Mogli smo ovih dana vidjeti na djelu i reakcionarnu radikalizaciju, profašistički i rasistički masovni pokret fokusiran na 'vraćanje reda i nacionalnog ponosa', čuti ih kako govore o pogromu emigranata i svjedočiti provalama nacionalizma među demonstrantima (koje je poticao staljinistički KKE naglašavanjem 'grčke neovisnosti'). Uz masovnu nezaposlenost i socijalnu bijedu u koju su ih bacili francuski, njemački i britanski bankari te s rizikom neispunjavanja ugovora i izlaska iz eurozone, što bi vodilo izolaciji, postoji opasnost pada u nacionalizam i barbarizam. Protiv toga samo je jedna alternativa: socijalistička revolucija koja se ne boji tako nazivati, umjesto da glavni sindikati ADEDY i GSEE polažu svoje nade u obnovu socijalnog partnerstva, baziranog na 'kompromisu' s vladom, prihvaćajući neke 'nužne' rezove i siromaštvo.

KKE i PAME fantaziraju o povratku 'neovisne' ali još uvijek kapitalističke Grčke izvan EU-a, s vraćenom drahmom umjesto eura. To je reakcionarna utopija - Grčka bi i dalje bila žrtva tržišta dionica i špekulatora. A 'patriotska' nacionalna vlada zahtijevala bi još brutalnije rezove da povrati navodnu neovisnost zemlje.

Generalni štrajk

Jedini put naprijed je generalni štrajk. Da bi se organizirao, potrebno je oformiti akcijske odbore sastavljene od delegata odabranih po radnim mjestima, gradskim četvrtima, gradovima i selima. Opasnost od policijskih provokacija znači da je nužno organizirati zaštitu prosvjednika od državne represije i fašističkih bandi, i to osnivanjem straža kao embrijskih formi radničkog i omladinskog pokreta otpora.

Ali kako je Trotsky rekao, opći štrajk neizbježno povlači pitanja moći zato što paralizira i obustavlja normalno funkcioniranje i ekonomije i države. Zbog toga se sindikalne vođe i reformisti KKE i Syrize boje općeg štrajka kao kuge. Revolucionari bi trebali pozvati na radničku vladu, baziranu na radničkim strankama, sindikatima i akcijskim odborima - a ne na diskreditiranom buržoaskom parlamentu.

Jedino se tako može provesti hitni program borbe protiv krize u interesu radnika, mladeži, seljaka i osiromašene srednje klase.

Takav program trebao bi uključivati trenutačni otpis javnog duga, eksproprijaciju domaćih i stranih banaka i velikih kompanija, bez kompenzacije, konfiskaciju privatnog krupnog kapitala i reorganizaciju ekonomije pod radničkom kontrolom.

To bi značilo i utvrđivanje minimalne plaće i socijalnih benefita kao što su mirovine i naknade za nezaposlene na nivou koji je odredio radnički pokret, te lansiranje programa društveno korisnih javnih radova za nezaposlene.

To su samo najhitnije mjere antikapitalističke radničke vlade koje mogu poslužiti kao nacrt za rješavanje situacija diljem Europe gdje se suočavaju sa spašavanjima i masivnim rezovima, recimo u Španjolskoj, Italiji, Portugalu, Irskoj... Dok pokušaji šefova da ujedine Europu propadaju, radnici bi to mogli ostvariti - u Socijalističkim ujedinjenim europskim državama.

Još je nešto za to potrebno. Na tisuće ekstremnih ljevičara u Grčkoj mora se predati zadatku izgradnje jedinstvene ujedinjene radničke partije koja se može boriti za takav program. Takva partija ne treba biti prevarantski stroj za hvatanje glasova poput PASOK-a ili velika birokratska sekta poput KKE. Niti miks toga dvoje, kao što je SYRIZA. Mora u svojim redovima okupiti koliko je god moguće mladeži i radikalnih sindikalista.

Treba se boriti da slomi sindikalnu birokraciju i probije granice spontanih okupljanja paraliziranih utopijskim konsezusima i blokiranih odabranim predstavnicima. Nova revolucionarna partija mora se boriti za formaciju radničkih i narodnih savjeta u svim grčkim mjestima i gradovima.

Postoji samo jedan način da se radnike i mladež uvjeri u nužnost takvih akcija - a to je generalni štrajk za rušenje vlade.

Autor: Dave Stockton

Tekst prenesen s portala: League for the fifth international

Prevela: Ivona Bečeić