Srećko Jurdana, kolumnist NacionalaSDP je redakciji Nacionala ovih dana poslao jedno prijateljsko bezobrazno pismo. Politbiro Socijaldemokratske partije – stijene na kojoj je Ivica Račan izgradio svoju kvazireformističku kapelicu – započeo je otvoreno obračunavanje s neprijateljima u vlastitim redovima i njihovim vanjskim pomagačima. Stup vladajuće koalicije odlučio je ustati na zadnje noge i prozvati Nacional zbog podatka da “iz broja u broj” o SDP-u distribuira “insinuacije” i “zlonamjerne interpretacije”, da ga podvrgava “egzekuciji” i “podizanju umjetnih tenzija”, dakako: s nedvosmislenim ciljem “dezavuiranja” i javnoga diskreditiranja te nadasve staložene stranke, ispunjene visokom sviješću o nacionalnoj odgovornosti. Trend je kulminirao u Nacionalu od 30. srpnja aktualne godine. Va bene.* SDP agresivno zauzima gard, što životnu situaciju za njegove kritičare i oponente pouzdano čini zastrašujućom, ali što da se radi? Za ljude u medijima lišene istaknutijih poltronskih sposobnosti borba je trajno stanje, i tako vjerojatno treba da bude. Novine koje vlast – kakva god ona bila – makar malo ne mrzi, jedva da zaslužuju svoje ime.

STUPAC TJEDNA: EMISIJA MERIDIJAN 16 Politička emisija Meridijan 16, koju je nedavno pokrenuo Denis Latin sa suradnicima, zapaženi je iskorak u manje-više sterilnoj "programskoj shemi" Hrvatske televizije. Emisija je koncepcijski otvorena prema nizu originalnih društvenih tema, među njima i nekih koje su u pravilu bile tabu. Obradila je sramotnu aferu Lora; prikazala kako se saborski zastupnici vide u očima naroda; što srpski intelektualci misle o srpskim ratnim zločinima… Itd. Bude li sreće i autorskoga zdravlja, bit će toga još, navodno i stvari koje će značajno uzburkati lokalnu scenu. U svakom slučaju, glavna urednica HTV-a Jasna Ulaga-Valić morala se oduprijeti raznolikim pritiscima da bi emisiju takvoga tipa uopće izgurala, pa makar i u vrlo kasnome terminu (23 sata), u pravilu nepovoljnom za razantne političke kolaže. Za sada je dobro; prave političke senzacije očekujemo s nestrpljenjem. Samozadovoljni birokrati gube živce

Dakle, tajnik SDP-a – poznati dužnosnik* imenom Igor Dragovan – poslao je na adresu Nacionala literarno nadahnuto prosvjedno pismo u povodu teksta političkoga urednika Mladena Plešea, koji je u broju tristo pedeset secirao Račanovu izrazito bizantinsku metodologiju sastavljanja nove Vlade. Pismo je pouzdano proizvedeno uz znanje i suglasnost samoga Ivice Račana. Autori u njemu tvrde da gospodin Pleše i Nacional objavljuju sprdnje i laži. Čitatelji Plešeovog teksta mogli bi zaključiti da je vodstvo SDP-a – zajedno s nekim koalicijskim partnerima – nezadovoljno Račanom, koji uglavnom nikoga nije konzultirao oko izbora novih ministara, a Željku Antunović neočekivano je ugurao u fotelju ministra obrane nakon višednevne prodaje opsjene da se definitivno odlučio za Zlatka Gareljića. Ništa od svega toga. Djelujući u sprezi sa subverzivnim dojavničkim elementima, Nacional tendenciozno napuhuje svoje “proizvoljne teze” i “poluinformacije sa sastanka Predsjedništva”. Željka Antunović postala je ministar obrane na opće oduševljenje članova politbiroa, kao i svekolike javnosti. SDP je u stvarnosti idejni monolit, zbijen oko Račanove vertikale. Članovi njegovoga predsjedništva nepokolebljivo su odani vođi i pokretu, a “drskost” Nacionala – koji tvrdi suprotno – “zapanjuje i najdobrohotnije”.

Pismo o kojem je riječ nije toliko značajno po svojim paušalnim demantijima Nacionala – koji pripadaju obrascu retoričkoga vica znatno više negoli disciplini političke polemike – koliko je indikativno za stanje svijesti u krugu oko Ivice Račana. Skupina samozadovoljnih dežmekastih birokrata, koji deset godina glume nekakvu “izgradnju demokracije” i brigu za državu brinući se u stvarnosti prije svega za privatne sinekure, počela je evidentno gubiti živce. Svađa s novinama prirodna je oznaka političke neurastenije. Na drugoj strani, ona je i prirodna posljedica evolucije Račanove društvene misli. Premijeru koji u zoni vlastitoga javnoga djelovanja neprestano nešto eskivira i fingira, koji je teret svojih “reformi” ležerno svalio na socijalno najugroženije slojeve a u javnoj elaboraciji svoje politike koncentrirao se uglavnom na biranje izraza koji nikoga neće povrijediti, na kraju ne preostaje drugo osim liječenja frustracije na novinama i analitičarima koji nisu impresionirani njegovom zamornom autoamnestirajućom frazeologijom.

Mir u truloj kući

Konfrontirajući se s demagogijom Račanovoga pokreta, Nacional se ponovno zatekao u ponešto zbunjujućem položaju medijske “avangarde”, odnosno kroničnoga bauka za režim: SDP je počeo prema njemu razvijati javnu averziju koja asocira na nekadašnje ponašanje HDZ-a. Kao što je poznato, Tuđman, Pašalić i društvo svojedobno su protiv novinara Nacionala organizirali operacije prisluškivanja i uhođenja; podvrgavali su ih sudskim procesima i medijskim podvalama; na vrat su im slali financijsku policiju, posredno krali poslovnu dobit, pretraživali stanove. Za to vrijeme Ivica Račan i njegov uhranjeni opozicijski kolektiv utirali su – u stilu tihe vode – svoj bojažljivi put prema vlasti i hladnokrvno puštali nesubvencionirane novine da za njih, slijedeći – dakako – svoje profesionalne instinkte, obave “revolucionarni” dio posla, da bi se oni u miru mogli pripremiti za svoju kasniju centrističku farsu na temu seriozne odgovornosti prema naciji koja navodno ne trpi veliki reformistički zanos. Ista situacija danas se ponavlja u novim okolnostima. Nacional je – pod SDP-om, kao i pod HDZ-om – pretvoren u ”šum na kanalu” ili smetnju na zdravome tkivu hrvatske politike, čiji se utjecaj zbog mira u truloj kući na neki način mora ograničiti.

Ograničiti? Kako? Otvoreno govoreći, gospodinu Račanu bilo bi daleko bolje da se pozabavio problematikom samoga sebe i neefikasnosti svoga pokreta, umjesto što se bavi Nacionalom. Jedna Vlada mu je propala, drugu je ritualno sastavljao mjesecima da bi je na kraju – uz usiljeni dolazak nekoliko manje-više anonimnih osoba – ostavio kakva je i bila. Za ministra obrane imenovao je, mimo očekivanja svoje partije i svojih partnera, osobu koja u javnosti uglavnom izaziva podsmijeh. Program mu je neuvjerljiv. Pravosuđe mu se raspada. Država mu funkcionira na rasprodaji, pljački, monopolima, zaduživanju i lihvi. Pored svega toga, on će pronaći dovoljno vremena, motivacije i volje da kao svoju udarnu političku temu u prvi plan istakne Nacional. Fenomen je tipičan za dekadentne sustave. Političari nesposobni da unaprijede stvarnost, pokušavaju je – uspostavom kontrole nad medijima – u maksimalnoj mjeri prilagoditi slici kakva im propagandno odgovara.

Račanov pakt s Pavićem i Galićem

I Račanova kontrola nad medijima s vremenom je – poput Tuđmanove – postala gotovo apsolutna. S gazdama Europapressa uspostavio je pakt o međusobnim simpatijama i nenapadanju, čvrst poput Spidermanove mreže. Jutarnji list i Globus idu mu niz dlaku do granice neukusa. Malograđanski Večernji list izigrava nekakvu ublaženu desnu konzervativnost i vlast ostavlja na miru, očekujući od nje reciprocitet. Televizija i radio premijerovi su. Na hrvatskoj neizlječivo konformističkoj medijskoj sceni Nacional je postao Račanova jedina bolna točka. I tko je sad ovdje u prednosti: dominaciji i mistifikacijama skloni premijer, ili tjednik koji put do čitalaca traži prikazujući režim onakvim kakav on realno jest? Vidjet ćemo. No, kad je o medijima riječ, SDP bi mogao nešto naučiti iz slavne povijesti HDZ-a. Savjetnik Pašalić volio je povremeno upozoravati novinare Nacionala da će ih HDZ progutati, jer je omjer medijskih snaga potpuno na njegovoj strani. Razvoj događaja pokazao je, međutim, kako je i jedna mala rupa u bačvi dovoljna da se ta bačva s vremenom isprazni.

Pouka: nema režima koji će se u Hrvatskoj održati samo pomoću nadzora nad medijima. Za politički opstanak potrebni su kreativnost, nadahnuće, elementarno poštenje, razumijevanje trenutka, liderske kvalitete, znanje, odvažnost, ako situacija zahtijeva: i sklonost improvizacijama koja zamjenjuje robovanje klišejima. Gospodine Račan, više introspekcije, manje svađe s novinama, pa zvale se one i Nacional.