Od devet nominacija za Oscara film "Sati" potvrdio je samo nagradu za najbolju žensku ulogu Nicole KidmanPrevlast filmova hollywoodskih nezavisnjaka (Miramax, New Line i drugi) u nominacijama za nagrade američkih strukovnih udruženja, Zlatne globuse i Oscare dovela je do paradoksalne situacije da su modernistički postupci – od kojih tako zaziru velike kompanije poput Disneyja i Sonyja -odjednom postali konvencija. U prošlotjednoj sam kolumni pisao kako ovogodišnji dobitnik Oscara “Chicago” počiva na neprestanim prijelazima iz drame u mjuzikl i obratno, što može iživcirati gledatelja koji bi rado pogledao nešto od toga – pogotovo glazbeno-plesne brojeve – u jednom komadu. Film “Sati”, dobitnik Zlatnog globusa za najbolju dramu i laureat udruženja američkih filmskih kritičara kao najbolje ostvarenje u protekloj sezoni, još je radikalniji. Započinje, naime, 1941., prizorom utapanja Virginije Woolf, no varaju se gledatelji koji pretpostavljaju da će nakon toga gledati u flashbacku životopis legendarne književnice: vidjet će, naime, tek djelić njezine biografije, jedan dan iz 1923., dok je pisala roman “Gđa Dalloway”, a ostatak filmske priče ispunjavaju dvije naizgled ničim povezane cjeline. Prva se odigrava 1951., deset godina nakon uvodnog samoubojstva, i njezina je protagonistica frustrirana kalifornijska kućanica Laura Brown, koju s Virginijom Woolf povezuje jedino to što upravo čita njezin roman “Gđa Dalloway”. Druga je smještena u 2001., junakinja je Clarissa Vaughan, koja ima isto ime kao i naslovna protagonistica knjige Virginije Woolf, a njezin umirući prijatelj Richard (i kratkotrajni ljubavnik iz mladenačkih dana) dao joj je nadimak “gđa Dalloway”, zbog sličnih sklonosti prema cvijeću i organiziranju domjenaka.

Film i roman Prenošenje romana na film izvedeno je s polovičnim uspjehom: Cunninghamova je knjiga pisana strasno i razigrano, a Daldryjeva režija pati od ispraznog esteticizma U povijesti hollywoodskih produkcija bilo je već bizarnih sklapanja narativnih cjelina koje se odigravaju u različitim vremenskim razdobljima (”Ženska francuskog poručnika”, “Don Juan De Marco” i dr.), međutim, “Sati” su u tom pogledu presedan, budući da povezanost triju priča nije organska nego tematska. Tri junakinje nisu ni u kakvom srodstvu, ali im sudbine posjeduju uočljive podudarnosti: film je to neobičniji što uzima kao predložak samo jedan dan iz života svojih protagonistica i zatim ih isprepleće pravilnim slijedom – u svim pričama zbivanja započinju ujutro i završavaju kasno uvečer (jedino je događaj koji uokviruje film – prikaz Woolfičina samoubojstva – izvan tog koncepta). Film skakuće od jedne do druge značajne situacije u pojedinim pričama, no spojevi su katkad potpuno mehanički: u jednom trenutku muž pozove Lauru Brown u krevet, na što se nadovezuje slična scena u kojoj se Leonard Woolf istim riječima obraća supruzi Virginiji.

Sumnjam da će borci za čistoću filmskog izričaja zapljeskati takvim postupcima (neutemeljeno kalemljenje različitih dramskih cjelina njima je poput smrtnoga grijeha), međutim, “Sati” su puno provokativnije ostvarenje po onome što nude sadržajem nego formom. Kada ste, na primjer, u hollywoodskom filmu vidjeli scenu u kojoj trudna žena, nakon što je ostavila svog uplakanog sinčića kod dobronamjerne susjede, unajmljuje sobu u hotelu, liježe na krevet i počinje obavljati pripreme za samoubojstvo? A homoseksualizam? Gay protagonisti nisu rijetkost u Hollywoodu, no filmovi u kojima oni zapaženo figuriraju rijetko se uspijevaju probiti do šire publike (ne računaju se komedije kao “Krletka”: sprdanje “pederima” donedavno je bio jedini način da se snimi hit s homićima kao junacima). U “Satima” Virginia Woolf koketira s lezbijstvom, cjelivajući sestru Vanessu, u drugoj priči Laura Brown puteno se nadnosi nad prijateljicu Kitty, a u trećoj priči Clarissa živi u dugogodišnjoj vezi sa svojom vršnjakinjom Sally, a kćer Juliju rodila je zahvaljujući anonimnoj donaciji sperme. Čak je i Clarissina mladenačka ljubav Richard homoseksualac koji umire od AIDS-a. Zapravo, “Sati” su nakon “Philadelphije” Jonathana Demmea prvi uspješan hollywoodski film izrazitoga gay konteksta: film će u američkim kinima ostvariti zaradu od 50-60 milijuna dolara (stajao je 25), a ukupan svjetski utržak možda bude i 100 milijuna.

Ipak, za razliku od “Philadelphije”, u kojoj je od ključnih autora jedino scenarist Ron Nyswaner homoseksualac, s filmom “Sati” posve je drukčija situacija. Ponajprije, Michael Cunningham, po čijem je romanu (prevedenom prošle godine i u Hrvatskoj) film snimljen, među najpoznatijim je američkim gay piscima, prvi kojem je uspjelo izboriti prestižnu Pulitzerovu nagradu za svoju knjigu. Iako je tada (u proljeće 1999.) među gay aktivistima zavladala je euforija da je getoizaciji pisaca homića kraj, oprezniji su upozorili da je roman postigao uspjeh upravo zato što spolna orijentacija njegova autora nije nametljivo gurana u prvi plan. Inspiriran romanom Virginije Woolf “Gđa Dalloway”, čija protagonistica pripada visokom engleskom društvu i u jednom danu dobije priliku da sumira svoje propuštene životne prilike, Cunningham je isprva namjeravao napisati knjigu o gay muškarcu koji se nađe u isto takvoj situaciji, no naposljetku se odlučio za triptih sa seksualno ambivalentnim junakinjama: ne bez razloga, jer i gđa Dalloway nije sigurna ne bi li joj bilo pametnije da je u mladosti izjavila ljubav prijateljici Sally, a možda i pustolovnom Peteru, nego što se udala za karijerista Richarda. Cunningham je svoj posao usporedio s jazz glazbenikom koji na osebujan način varira poznatu temu: imena likova i situacije iz “Gđe Dalloway” (čiji je radni naslov bio “Sati”) te ulomci spisateljičina životopisa razasuti su po njegovoj knjizi, ali i motivi iz vlastita stvaralaštva: u trećoj priči koja se odigrava na današnjem Manhattanu u flashbacku (Clarissa u trokutu između Richarda i njegova ljubavnika Louisa) prepoznaje se zaplet prvog Cunninghamova uspjeha “Dom na kraju svijeta”.

“Sati” se zbog razlomljene dramaturgije baš nisu doimali kao predložak za film, no Scott Rudin – s nepunih trideset godina bio je predsjednik 20th Century Foxa, ali je napustio položaj kako bi postao nezavisni producent – smatrao je drukčije, pogotovo nakon što je dobio zadovoljavajući scenarij poznatoga britanskog dramatičara Davida Harea. Rudin u Hollywoodu nikad nije skrivao da je gay, a jedan od zapaženijih uspjeha postigao je izrugujući se fami oko “Philadelphije”. Budući da se Tom Hanks, primajući Oscara za ulogu u tom filmu, zahvalio svom nekadašnjem učitelju glume koji je gay, Rudin i njegov prijatelj, scenarist Paul Rudnick (piše kolumnu u američkom filmskom magazinu Premiere pod pseudonimom Libby Gelman-Waxner), smislili su zaplet za komediju “In & Out”, u kojoj se odigra slična situacija, samo što nitko ne zna da je učitelj prozvan na dodjeli Oscara uistinu homić – pa čak ni on sam!

“Sati” nisu bili takva vrsta zafrkancije. Svjestan da je riječ o projektu koji bi u Hollywoodu lako mogli sabotirati pojednostavljivanjima, Rudin je najprije osigurao nastup triju vrsnih glumica za glavne uloge – Nicole Kidman, Julianne Moore i Meryl Streep (potonja je morala pristati već i stoga što je Cunningham nekoliko puta spominje u romanu) – zatim je kao redatelja angažirao Hareova prijatelja Stephena Daldryja, za kojeg su se nakon nominacije za Oscara za prvijenac “Billy Elliot” otimali hollywoodski producenti (njega su donedavno također ubrajali među gay filmaše, no prošle se godine – čak i na zaprepaštenje vlastite majke – vjenčao newyorškom plesačicom Lucy Sexton), a u realizaciji su sudjelovale kompanije Miramax i Paramount. Produkcija nije protekla bez trzavica: Miramaxov šef Harry Weinstein bio je zgrožen kad je doznao da će Kidmanica imati protetični nos, kako bi bar malo sličila Virginiji Woolf, te pokušao to spriječiti, a podjednako ga je živcirala i – po njegovu sudu – monotona glazba Philipa Glassa. Rudin je ipak postigao sve što je htio, a brojne nagrade i solidan odjek u kinima pokazuju da je ostvario jedan od najvećih uspjeha u karijeri.

Kakav su “Sati” zapravo film? Gledatelji koji mrze tipičnu hollywoodsku produkciju bit će vjerojatno impresionirani ostvarenjem u kojem se suptilno razglaba o sputavanju žene, trijezno razmatra mogućnost samoubojstva kao opravdanog ljudskog izbora, a seksualna opredjeljenja izlažu se bez licemjerja. S druge strane, film kao da je opčinjen svojom ambicioznom strukturom i pretencioznom temom: u njemu nema humora, depresivne situacije nižu se jedna za drugom, a kad se u posljednjoj trećini pojavi svježa i dinamična Claire Danes (glumi Clarissinu kćer Juliju), imate dojam da je zalutala iz posve drugog svijeta. Cunninghamov roman slojevitost crpi iz obilja metaliterarnih i kojekakvih drugih referenci te nesputanog toka svijesti svojih protagonista, a film je tome pokušao parirati rafiniranom vizualno-zvučnom fakturom, koja se naposljetku ipak svodi na isprazni esteticizam. Odstranjivanje unutarnjih monologa romana moralo je rezultirati učvršćivanjem dramskog kostura filma i dopisivanjem scena (grozničava rasprava Virginije Woolf i njezina supruga na željezničkoj postaji u londonskom predgrađu Richmond), no sve što je dodano nije baš suvislo, pogotovo ne prizor u kojem Clarissa ljubi u usta teško oboljelog i vrlo zaraženog Richarda (čime ne dovodi u opasnost toliko sebe koliko njega – zbog smanjenja imuniteta za Richarda je pogubna i najobičnija hunjavica). Njihov je odnos u filmu nešto patetičniji nego u knjizi, jer su filmaši osjetili kako je riječ o čistoj konstrukciji (lezbijka ne može prežaliti ranu mladenačku vezu s muškarcem), pa su to nastojali spasiti krupnijim dramskim gestama. Također, taj dio je najviše izgubio radikalnim kraćenjima u odnosu na roman, koji obiluje finim vinjetama suvremene newyorške gay scene.

Sa škrtim dijalozima i bogatim unutarnjim svijetom svojih junaka, knjiga “Sati” doima se životnije. Junaci filma “Sati” izgovaraju sve ono o čemu se u romanu razmišlja, katkad se i sukobljavaju kao da su na pozornici, a cjelinu još više umrtvljuje prenaglašeni paralelizam triju priča. Znači li to da su filmovi u načelu inferiorni književnosti, jer moraju pokazati sve ono što se u knjigama samo imputira i naslućuje? Naravno da ne, no ako se natječu s literaturom na njezinu vlastitom terenu, tada u pravilu gube. “Sati” su, recimo, pretenciozan i povremeno tjeskoban roman, no pisan razigrano i strasno, dok film istom sadržaju pristupa s pretjeranom ukočenošću i stilizacijskim postupcima.

Od devet nominacija za Oscara film “Sati” potvrdio je samo nagradu za najbolju žensku ulogu Nicole Kidman. Njezina interpretacija Virginije Woolf nije loša, iako je glumica ponešto zakazala kad je trebalo dočarati manijakalnu energiju književnice koja je običavala raditi i po 12 sati dnevno. Zanimljivo, kad se s njom u istom kadru pojavi Miranda Richardson (glumi Woolfičinu sestru Vanessu), potonja privlači pažnju gledatelja, a ne glavna glumica, jer joj pojava zrači energijom i karizmom. Kidmanica je nesumnjivo zaslužila Oscara, ali prošle godine, i to za blistav nastup u triler-hororu Alejandra Amenabara “Uljezi”, za koji čak nije dobila ni nominaciju. Oscara je u “Satima” ponajprije trebalo dati majstorima maske (nominacija im je neopravdano izostala), ne zbog protetičnog nosa Nicole Kidman, nego uvjerljiva načina na koji su u završnici postarali Julianne Moore: u kadrovima u kojima je ona tako prerušena film postaje uistinu fascinantan, što mu dotad nikako nije uspijevalo.