Komičari Stephen Colbert i Jon Stewart tijekom 'Skupa za povratak razuma'Da se niste usudili izreći riječ na "s" pred Barackom Obamom ili njegovim savjetnicima! U ožujku 2009. godine novinar New York Timesa upitao je američkog predsjednika daju li njegovi prioriteti po pitanju potrošnje naslutiti da je socijalist. "Odgovor bi bio ne", odvratio je Obama. Međutim, nakon rasprave sa svojim ultraopreznim, centrističkim pomoćnicima iz Bijele kuće, uspaničeni je predsjednik nazvao istog novinara kako bi u samoobrani dodao: "Teško mi je bilo povjerovati da ste bili posve ozbiljni u vezi s tim pitanjem o socijalizmu... Nisam ja bio na vlasti kada smo počeli kupovati hrpe bankovnih dionica."

Predsjednik je ponosno objavio da je "djelovao na način u potpunosti usklađen s načelom slobodnog tržišta" i da "neki od onih koji se okolo nabacuju riječju 'socijalist' ne bi mogli za sebe ustvrditi isto".

Umjereni konzervativac? Demokratski Nixon?

Obama, dakako, nije socijalist - osim u grozničavoj mašti svojih radikalno desnih protivnika poput republikanskog predsjedničkog kandidata Newta Gingricha, koji je svoju nedavno objavljenu knjigu naslovio "Spasimo Ameriku: Kako zaustaviti Obamin sekularno-socijalistički stroj". Tijekom posljednje tri godine američki predsjednik nije razočarao samo ljevičarske radikale i predane socijaliste, nego čak i najumjerenije liberale odbivši progurati hrabriju reformu američkog sustava zdravstvene skrbi bližu europskom tipu sustava jednog isplatitelja i odobrivši rezove u potrošnji koji će, prema njegovim vlastitim riječima, rezultirati "najnižom razinom domaće potrošnje otkako je Dwight Eisenhower bio predsjednik". Za kolumnista New York Timesa Paula Krugmana Obama je "umjereni konzervativac"; za bivšeg Reaganovog političkog savjetnika Brucea Bartletta on je "demokratski Richard Nixon".

Autentični ljevičari - bilo socijalisti ili socijaldemokrati - odveć su rijetki u Sjedinjenim Državama. U Kongresu sjedi samo jedan samoproglašeni socijalist: nezavisni senator iz Vermonta Bernie Sanders. U stvari, SAD je jedina napredna industrijalizirana nacija čiji je politički sustav trajno lišen velike, srednjostrujaške, otvoreno socijaldemokratske političke organizacije kao što je britanska Laburistička stranka ili francuska Socijalistička stranka. "Zašto u Sjedinjenim Državama nema socijalizma?" to je glasovito pitanje postavio njemački sociolog Werner Sombart 80-ih godina 19. stoljeća. Više od stotinu godina kasnije, pitanje je još uvijek aktualno i na nj još uvijek nema odgovarajućeg odgovora.

Znakovi života

U svojoj hvaljenoj novoj knjizi "Američki sanjari: Kako je ljevica promijenila naciju", američki povjesničar Michael Kazin tvrdi da su socijalisti i progresivci izvršili snažan utjecaj na preobrazbu američke kulture, pomogavši u unapređenju prava žena, rasnih manjina i homoseksualaca. No, čak i Kazin priznaje da je američka ljevica propustila ostaviti određeni utisak: nikada nije uspjela sagraditi trajne ustanove ili spomenike, pobijediti na izborima ili provesti svoje gospodarske programe. Sadašnje razdoblje, smatra, moglo bi se opisati kao "nadir povijesne ljevice". Najnovije ankete pokazuju da samo jedan od tri Amerikanca pozitivno reagira na riječ "socijalizam"; jedan od pet Amerikanaca poistovjećuje se s "liberalizmom".

Ipak, možda nije sve izgubljeno. Na američkoj ljevici javljaju se treperavi znakovi života. Energično Kongresno progresivno vijeće (CPC) na čelu s Keithom Ellisonom sada je najveći demokratski blok na Capitol Hillu. Posljednjih je mjeseci CPC pomogao gurnuti Obamu ulijevo po pitanju stvaranja radnih mjesta. U Wisconsinu su sindikati zaposlenih u javnom sektoru pokrenuli desetke tisuća radnika koji su izašli na ulice kako bi prosvjedovali protiv republikanskih planova ograničenja kolektivnih pregovaračkih prava.

U međuvremenu, pokret Occupy koji je eruptirao na Wall Streetu u rujnu 2011. proširio se diljem Sjedinjenih Država - od Arizone do Aljaske, od Kalifornije do Colorada. Zadivljujuće, anketa Istraživačkog centra Pew objavljena sredinom prosinca pokazala je da 44% Amerikanaca podupire Occupy Wall Street, a samo 35% mu se protivi.

Što je sljedeće? Kakve sile mogu prizvati ovi narodni ljevičarski pokreti u nastajanju da im pruže podršku u svjetovima politike, ekonomije, akademije i medija? Imamo profile 20 vodećih američkih progresivaca (vidi popis) iz različitih područja koji su bili na čelu pokušaja obrane ne samo liberalnih, već i ljevičarskih, socijademokratskih ideala. Neki od njih već su dobro poznati; većina ima male ili nikakve izravne veze s Demokratskom strankom; svi su prkosno i besramno posvećeni svom cilju.

Kako je jednom rekao Markos Moulitsas, osnivač bloga Daily Kos: "Ja sam progresivac i zbog toga se ne mislim nikome ispričavati."

Jon Stewart i Stephen Colbert

Van Jones

Paul Krugman

David Graeber

Elizabeth Warren

Rachel Maddow

Matt Damon

Congressman Keith Ellison

Sonia Sotomayor

Noam Chomsky

Katrina vanden Heuvel

Markos Moulitsas

Cornel West and Tavis Smiley

Cecile Richards

Danny Glover

Angela Davis

Glenn Greenwald

Tim Robbins

Michael Moore

Bernie Sanders

Autor: Mehdi Hasan

Tekst je prenesen iz New Statesmana

Prevela Diana Robaš