Ilustracija„U Americi i u Iraku", uvjeravao je potpredsjednik Joe Biden publiku u Bagdadu prošlog prosinca, „plima rata se povlači." Ova je primjedba bila upadljiva po svojoj nezrelosti. (Nije se plima rata povlačila iz Iraka, već Joe Biden.) Predstavljajući svoj plan rezova u vojnoj potrošnji nekoliko tjedana kasnije, predsjednik Obama ponudio je sljedeću analizu kao opravdanje: „Plima rata se povlači."

Protivnici Obamine vanjske politike, nevoljni priznati predsjedniku dosljednost u bilo kojem pothvatu osim kampanje za ponovni izbor, neće ništa izvući iz tih riječi. Ipak se u govorima predsjednika Obame mir svrstava među razloge za smanjenje vojnog proračuna. U svom obraćanju Pentagonu predsjednik je dodao ovo objašnjenje: „Moramo obnoviti svoju ekonomsku snagu ovdje kod kuće." Ili, kako je to sročio u prošlogodišnjem govoru u kojem je objasnio svoju odluku o povlačenju američkih snaga iz Afganistana: „Vrijeme je da se usredotočimo na izgradnju nacije ovdje kod kuće."

Teze bez činjenica

Predsjednikova vizija plime rata u povlačenju mogla bi biti odaziv na razne potrebe unutarnje politike. Ali oni koji je u potpunosti trivijaliziraju čine to po cijenu omalovažavanja svjetonazora koji se čini iskrenim. Najnovija primjena metafore o „plimi" - prijedlog smanjenja, među ostalim elementima američkog obrambenog sustava, kopnenih snaga za 100,000 - daje najjasniju ilustraciju tog nazora. „Sada okrećemo novi list nakon desetljeća rata", objasnio je predsjednik. „Čak i dok se naše trupe nastavljaju boriti u Afganistanu, plima rata se povlači." Što to znači u praksi? Predsjednik je ovako sažeo logiku rezova: „Zagledamo li se onkraj ratova u Iraku i Afganistanu i završetka dugotrajne izgradnje nacije krupnim vojničkim koracima, moći ćemo osigurati svoju zaštitu manjim uobičajenim kopnenim snagama." Mir je, prema predsjednikovim riječima, ono što donosi taj dobitak.

Tu postoji jedan problem. Tvrditi da su političke mjere koje je osmislila i provela ova administracija donijele „mir" u Irak ili Afganistan nije u skladu s činjenicama. Povlači li se „plima rata" s međunarodne pozornice, čak i nakon spektakularne administrativne akcije uklanjanja Osame bin Ladena, također je u najmanju ruku diskutabilno. Nakon kratkog propitkivanja, ova analitička osnova za značajne političke promjene počinje se doimati kao izmišljotina.

Samočestitarsko razmetanje

Pokolj u Iraku tijekom prošlog mjeseca, prema podacima Ministarstva unutarnjih poslova u Bagdadu, ukazuje na jedan raskorak između tvrdnji Bijele kuće i stvarnosti. Prognoza u Kabulu, kako ju je sažela procjena Nacionalne obavještajne službe u siječnju, ne nudi gotovo nikakvo objašnjenje za samočestitarsko razmetanje administracije, a kamoli za njezinu odluku da napusti bojište u Afganistanu. Niti brzi pregled situacije - od Irana, čiji su vođe prema riječima predsjednikova vrhovnog obavještajca „promijenili računicu i sada su voljniji poduzeti napad na Sjedinjene Države", do našeg susjeda Meksika - ne daje mnogo dokaza koji bi poduprli predsjednikovu bezbrižnu analizu nacionalne sigurnosti.

Objaviti nešto ne znači uvijek da je to istinito. Mir ne može biti proglašen na isti način kao rat. Artikulirajući svoju viziju mira, predsjednik je poistovjetio našu s erama nakon Drugog svjetskog i Hladnog rata. Ali ovi su ratovi u stvari završili prije epoha koje su uslijedile nakon njih. Ratovi proteklog desetljeća su, suprotno tome, dobili lingvističko čišćenje. Odatle je proizašla pretpostavka o miru - „plima rata se povlači" - koja je postala temelj za ogroman pomak u nacionalnim prioritetima.

Plitki futurizam

Drsko prejudicirajući ovakav ishod, administracija se izlaže riziku da prerano bude u pravu. Retorika Obamina tima sadrži odjek Clintonovih godina, koje su sve svele na urednu pripovijest o materijalnom napretku i moralnom boljitku. Ili 1970-ih godina, kada je drugi globalni sukob proglašen završenim prije nego što je to uistinu bio. Nijedno razdoblje nije dobro završilo.

Futurizam je, čak i onaj najpovršniji i najplići, lak način vođenja politike. I tako, dok se doba „izgradnje nacije krupnim vojničkim koracima" povlači zajedno s plimom rata, predsjednik zamišlja „brzu, prilagodljivu, pripravnu i tehnološki naprednu" silu koja pobjeđuje u ratovima sutrašnjice, uz osobitu pomoć, sudeći prema njegovu prijedlogu obrambenog proračuna, smrtonosne kombinacije zračnih snaga i malih jedinica za iznenadne napade.

Priroda ratovanja

Jasno je kamo sve ovo vodi. Prije rata u Iraku administracija Georgea W. Busha i osobito Pentagon pod paskom Donalda Rumsfelda ohrabrivali su zamisao da identičan recept odstranjuje potrebu dubljeg razmišljanja o planovima i nepredviđenim mogućnostima. Rumsfeld se zabavljao varljivim vizijama vojne revolucije koja bi promijenila samu prirodu ratovanja. Među svojim najgorljivijim zagovornicima, što se nastavilo godinama nakon početka krvavog rata, ta buduća revolucija hranila je pogubnu opsesiju tehnologijom kao ključnim elementom modernog ratovanja. Zar nitko ništa nije naučio ni upamtio iz ovog iskustva? Je li „završetak dugotrajne izgradnje nacije" uistinu najbolje što današnji tvorci političkih planova mogu?

Evo i posljednje i zloguke paralele s prethodnom administracijom. Bushov tim, odlučivši se za ulaganje i u obranu i u civilna dobra, vladao je u ratu kao da je u miru. Nije bilo mobilizacija, ni poreza, ni prekinutih godišnjih odmora. Odluka je bila neopoziva.

Mahniti vojni aktivizam

Takvo je stanje stvari predsjednik naslijedio 2008. godine, dodatno pogoršano time što se domaći front raspadao po šavovima. Obama je točno procijenio svoj neugodan položaj. „Rat" je postao ono što je Bushu bio „Afganistan" - manje važan prioritet. Čak i nakon što je stao na čelo mahnitog vojnog aktivizma povijesnih razmjera, predsjednik je stvorio dojam nacije u miru, sigurne u svijetu u kojem se „plima rata povlači". Politički, paradigma je predsjedniku dobro poslužila. Empirijski, baš i ne. Amerikancima ne treba Obama kao „ratni predsjednik". Treba im iskreni predsjednik. Povlačenje plime ne traje dugo.

Autor: Lawrence F. Kaplan

Preneseno s portala The New Republic

Prevela Diana Robaš