IlustracijaDok je Grčka gorjela, a parlament Helenske Republike neiskreno prihvaćao nemoguće uvjete provođenja još jednog neostvarivog plana fiskalne prilagodbe, frankfurtski je financijski okrug brujao o uzbudljivom i svježem njemačkom Planu A. [1] Prvi put u dvije godine, otkako je započela kriza eura, njemački financijski kapetani opet imaju razloga za radovanje. Novi optimizam proizlazi iz novog Plana utemeljenog na predugo odgađanom priznanju i dvama strateškim izborima:

Njemačko je okašnjelo otkrivenje da će bez opsežnog preoblikovanja arhitekture eura određeni broj (>1) država članica eurozone biti nepovratno insolventan. Što se dvaju strateških izbora tiče, prvi je zaključak Berlina da njemačka politika nema petlje ni interesa za strukturni redizajn eurosustava. [2] Drugi izbor uključuje ogroman rizik pokušaja spašavanja eurozone njezinim nasilnim sužavanjem i istodobnim davanjem ovlasti ESB-u za tiskanje trilijuna eura kako bi se spalili batrljci preostali nakon odstranjenja država predodređenih za sječu.

Još "neutvrđena" pojedinost tiče se identiteta država kojima će se pokazati vrata. Jednoglasno je mišljenje u Frankfurtu bilo da su Grčka i Portugal izvjesni. Malobrojni su izrazili mišljenje da je Portugal preblizu Španjolskoj da bi ga se učinkovito spalilo, dok su se drugi usprotivili većinskom mišljenju prijedlogom da bi trebalo osloboditi i Irsku. Moj je dojam da trenutno vlada suglasnost oko Grčke i Portugala dok je Irska još uvijek pod znakom pitanja.

Ali razmotrimo stvari jednu po jednu:

Otkrivenje: To jest insolventnost, budalo!

Priznamo li postojanje sive zone koja razdvaja insolventnost od problema nelikvidnosti, europsko poricanje da je Grčka već dvije godine insolventna ući će u povijest kao krajnja (iako snažno motivirana) pogreška. Nije trebalo biti tako. Da je Grčkoj pruženo olakšanje duga (ona vrsta koja se danas uzima zdravo za gotovo) još u siječnju 2010. i da se Europa usredotočila na kaos u svom bankovnom sustavu (umjesto da sve stavi na kartu štedljivosti-plus-zajmova), stvari su mogle ispasti posve drugačije. Ali nisu. Umjesto toga, Grčka je bila prisiljena odreći se 15% BDP-a preuzimajući dodatnih 20% duga na svoja umorna pleća. To joj je jednom zauvijek zapečatilo sudbinu. Što se tiče reformi o kojima se mnogo raspravljalo, i njihova je sudbina tada zapečaćena: nikakve reforme ne mogu biti smisleno provedene u implodirajućoj društvenoj ekonomiji.

Prisjetimo se kako je Njemačka isprva uporno tvrdila da neće biti otkupa, ni restrukturiranja duga, ni kamatnih olakšica. Te su svete krave jedna po jedna poklane. Zatim je krenuo govor o smanjenju kamatnih stopa, restrukturiranju duga (eufemistički imenovanom PSI - uključenje privatnog sektora), dodatnim zajmovima. Bilo je to premalo i prekasno. Kada je ovaj vodopad njemačkih "ustupaka" propustio zaustaviti neumoljivo kretanje ka insolventnosti, nekoliko dana nakon summita u listopadu 2011. (na kojem su dogovoreni posljednji PSI i plan otkupa Mk2) Njemačka je prestala poricati da bi Grčka mogla biti istjerana iz eurozone. U istom je trenutku Njemačka počela mumljati kako je Grčka poseban slučaj. Danas je i ova litanija završena: Portugal je šutke stavljen u isti "preteški" koš. A možda i Irska, iako je to točka prijepora: unutar njemačke elite mnogi inzistiraju da bi Irska, iako također insolventna, trebala biti zadržana u njihovim redovima za nagradu što je "internalizirala" štedljivu "logiku" čak i prije nego što su je europske više sile nametnule Smaragdnom otoku...

U stvari, dvije godine pogrešnog, otrovnog liječenja utjerale su zemlje s viškovima u slijepu ulicu. Umjesto promjene lijeka koji uzrokuje gangrenu eurozone, sada se okreću očajničkom zahvatu: amputaciji najgore zahvaćenih udova popraćenoj kauterizacijom u izvedbi ESB-a. Jedino neriješeno pitanje, što se njih tiče, jest koliki dio eurozone amputirati.

Kauterizacija i weimarska trauma

Moji su frankfurtski sugovornici, na pitanje o realnosti obuzdavanja koje će uslijediti nakon traumatičnih događaja koji će nesumnjivo pratiti odsijecanje "gangrenoznih udova", priznali da će spaljivanje stajati trilijune i uključivati neumorno tiskanje novca od strane ESB-a. Prema njihovu mišljenju, ESB bi morala pokušati: a) održati na površini banke Italije, Španjolske, Francuske, Belgije, Njemačke i Nizozemske, b) olakšati amputiranim zemljama mučan put u zaborav (održavanjem barem nekolicine banaka na životu tijekom nereda koji će zasigurno uslijediti).

Ovaj novi sporazum upadljiv je po tome što pokazuje da je njemački strah od inflacije izazvane tiskanjem novca nestao u suočenju s krizom eura. Ili da je on možda oduvijek bio privid. Da pretpostavljena weimarska trauma zapravo nije imala veze sa zalihama novca koje izmiču kontroli s hiperinflacijom kao posljedicom, već sa sklonošću zadržavanju maksimalne kontrole nad ekonomskom politikom eurozone. Jer ako se ispostavi da će Berlin uistinu dati ESB-u zeleno svjetlo za tiskanje trilijuna u svrhu spaljivanja batrljaka eurozone, kao i održavanja zemalja poput Grčke i Portugala na umjetnom disanju, bit će jasno da dosad olako prihvaćano njemačko uvjerenje da će se takva infuzija svježe iskovanog novca pokazati izvorom katastrofalne inflacije nikada nije uistinu postojalo.

Ključ ovog novog Plana i optimizam koji je on nadahnuo unutar njemačke financijske zajednice dvojak je: prvo, on pokazuje da je Njemačka zacijelo nesklona redizajnirati manjkavu arhitekturu eurozone s obzirom na svoje razotkriveno favoriziranje, Bože sačuvaj, inflacije nad mehanizmom recikliranja viškova i ujedinjenjem bankovnog sustava eurozone. Drugo, on daje naslutiti da Njemačka još nije spremna odbaciti Francusku.

Druga točka je ključna. Moji njemački izvori priznali su da Francuska kao partner u monetarnoj uniji nije dorasla strogim njemačkim standardima. Oni smatraju Francusku kroničnom lijenčinom, ekonomijom temeljno orijentiranom ka deficitu, državom čije ambicije stalno i iritantno nadmašuju njezine mogućnosti. Ali osjećaju da postoji politička potreba za davanjem još jedne posljednje prilike eurozoni, tj. francusko-njemačkoj osovini. Francusku se stoga još uvijek tolerira. A s njom će i Španjolska i Italija dobiti još jednu priliku zahvaljujući onolikom broju LTRO-a (tj. gomila novca koji ESB tiska za italo-španjolske banke) koliko bude potrebno.

Uspiju li to izvesti, nadaju se da će time spasiti europski politički projekt (za koji će pokušati dokazati da napreduje u pravom smjeru, uz obećanja da su amputirane zemlje uvijek dobrodošle da se iznova pridruže jednom kada vlastite domove dovedu u red) i izbjeći značajan pad izvoza koji će biti neizbježan ukoliko Njemačka odsiječe sve zemlje osim sebi sličnih zemalja s viškovima.

Hoće li to uspjeti? Tri razloga zašto neće

Svaka grčka ili portugalska ili irska vlada koja služi interesima svojih ljudi smjesta će odbiti sudjelovanje u ovoj igri. Ideja da je izlazak iz eurozone jednostavno pitanje devalvacije smrtno je pogrešna. Ona brka ispravno gledište da bi Grčkoj, Portugalu i Irskoj bilo bolje izvan eura s posve drugačijim i katastrofalno pogrešnim gledištem da je izlazak optimalna strategija. U tom pogledu naše vlade nemaju razloga složiti se s njemačkom amputacijskom strategijom. Ali opet, grčka vlada nije imala nikakvog razloga odabrati sporazum o otkupu Mk2 i komplikacije koje je on donio sa sobom umjesto jednostavnog bankrota unutar eurozone (koji sam zagovarao zajedno s Wolfgangom Münchauom). A ipak je to učinila. Zašto? Jer političari s periferije nemaju ni petlje ni interesa za neslušanje zapovijedi koje izdaje sjever. Zašto je tome tako pitanje je kojim se trebaju pozabaviti povjesničari i psiholozi. Zasad to, na žalost, moramo uzeti zdravo za gotovo. To me dovodi do tužnog zaključka da će, iako Njemačka nema nikakvog načina istjerivanja određenih zemalja iz eurozone, grčki, portugalski i irski premijer započeti marš iz eurozone u trenutku kada dobiju zapovijed za pokret.

Ali hoće li to za Njemačku ispasti onako kako se frankfurtski financijeri trenutno nadaju da hoće? Nema sumnje da ESB-ovo obilno tiskanje novca može stvoriti okolnosti koje će krnju eurozonu zaštititi od prevrata u bankovnom sektoru nakon dva-tri "izlaska". Naposljetku, "tržišta" su se dobro držala 48 sati nakon "amputacije" Lehman Brothersa. A zatim? Slično tome, i njemački novi Plan A osuđen je na propast. Tri su razloga za to:

Prvi je razlog što kratkoročno, baš kao i u slučaju Lehmana, frankfurtski optimisti pretpostavljaju da znaju ono što se znati ne može (baš kao što su uoči 2008. pretpostavljali da su stvorili bezrizični rizik). Međusobne veze portugalskih banaka sa španjolskima i grčkih banaka s onima u Francuskoj i Njemačkoj postat će vidljive tek kada se desi katastrofa. A kada se one pojave u punom sjaju, bit će to strašan prizor.

Drugi je razlog što će masivni priljev likvidnosti u talijanske i španjolske banke, da ne spominjemo francuske i njemačke, djelovati kao velike doze kortizona ubrizgane pacijentu oboljelom od raka. One će prouzročiti privremeno olakšanje, ali će istodobno dati malignim tvorevinama u pozadini vremena da narastu veće, zloćudnije i smrtonosnije. Ukratko, preostali bankovni sektor eurozone pretvorit će se u čudovišnu verziju japanskih zombi-banaka iz 1990-ih godina, kolektivno kuhajući sljedeću bankovnu krizu i šireći virus recesije posvuda, od Španjolske do Njemačke, od Francuske do Italije.

Treći je razlog strukturne prirode. Nevolje eurozone proistječu iz nedostatka paneuropskog sustava nadzora banaka, upravljanja javnim dugom i planiranja združenih ulaganja. Ni jedan od ova tri sastojka krize neće biti riješen amputacijom Grčke, Portugala i možda Irske - čak ni ako se batrljci uspješno spale. To znači da će sutradan Italija biti sljedeća Grčka, a Španjolska novi Portugal. Unutarnja neravnoteža eurozone nakon kratkog će drijemeža ponovo podići svoju odurnu glavu, a jednom kada se spoji sa zombi-bankama i ozračjem recesije, neće proći dugo prije nego što postane "neizbježan" novi krug amputacija.

Epilog

Dugo vremena bespomoćna Njemačka sada ima Plan. Prema tom Novom Planu, neke će zemlje zahvaćene deficitom biti amputirane kako bi se francusko-njemačkoj osovini dala posljednja prilika. Cijena koju je Njemačka voljna platiti za to je odbacivanje njezine "psihološke" odbojnosti prema žustrom tiskanju novca od strane ESB-a. Tako spaljene, gnojne rane Grčke i drugih prestat će ugrožavati eurozonu ili nadahnjivati prijedloge za temeljito preoblikovanje monetarne unije.

Kada će ovaj Plan biti iznesen na vidjelo i javno razmatran? Odgovor koji sam dobio glasi: Nakon što g. Sarkozy, u kojeg je gđa Merkel puno uložila, pobijedi na francuskim predsjedničkim izborima. Tada će Njemačka "odjednom" shvatiti da nemogući uvjeti za koje se grčka vlada pretvarala da ih prihvaća nisu ispunjeni. A tada će se pokrenuti lavina. Tragično je što će se ona otkotrljati mnogo dalje od točke predviđene u Berlinu i Frankfurtu. Čak i ako Super Mario isprva obuzda zarazu, dublji uzroci trenutnih nevolja eurozone nastavit će neometano djelovati i Njemačka će uskoro shvatiti da se amputacije moraju nastaviti sve dok na njezinu ekonomiju ne ostanu pričvršćene samo druge zemlje s viškovima. Tada će, baš kao što je sada prihvatila inflaciju kao cijenu provođenja Novog Plana A, Njemačka prihvatiti potrebu za dubokom deflacijom koja će uslijediti nakon gubitka izvoznih tržišta kao neizostavan dio novog-novog Plana: odbacivanja Francuske.

Zašto radije ne učiniti kako smo predložili Münchau i ja? Jer im je to draže od rekapitalizacije banaka i jer duboko u duši znaju da je sve beznadno bez SRM-a (mehanizma recikliranja viškova). Uzalud polažu nade u Italiju i Španjolsku... Možda će čak biti voljni izdati euroobveznice za njih, ali ne i za Grčku i njoj slične.

Višestruko griješe. Prvo, kauterizacija ne vodi ničemu. Gangrena će se proširiti. Drugo, sve da ona i uspije, Italija i Španjolska s vremenom će u krnjoj eurozoni početi sličiti novim Grčkama. Treće, LTRO priprema eurozonu za novi slom.

Sadašnji LTRO i njegovo predstojeće proširenje ogledni su primjer toga.

Njemačka je za Grčku učinila što je mogla. Došlo je vrijeme za povlačenje. Treba se poistovjetiti s još uvijek potencijalno solventnim zemljama i hitro djelovati. Kako? Prvo, olakšati kronično insolventnim zemljama put natrag ka njihovim vlastitim valutama.

[1] Ovaj bi članak mogao nositi naslov "Pismo iz Frankfurta". Posljednja tri dana proveo sam u Frankfurtu snimajući dokumentarac o krizi za Channel 4. Sadržaj ovog članka odražava dojam koji sam stekao iz razgovora s ljudima iz financijskog establišmenta.

[2] Takav sveobuhvatni redizajn uključivao bi rekapitalizaciju banaka i ujedinjenje europskog bankovnog sektora, što su ideje koje duše njemačkih bankara i financijera ispunjavaju užasom. Njemački političari, suočeni s očekivanim zastojem, nemaju volje išta redizajnirati...

Yanis Varoufakis je profesor ekonomske teorije i pročelnik Odsjeka za političku ekonomiju Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Ateni

Tekst prenesen sa stranice Yanisa Varoufakisa

Prevela Diana Robaš