Ron Haviv, svjedok Vukovara s ManhattanaRon Haviv (36) posvetio je svoj život novinskoj fotografiji i fotografiranju ratnih sukoba. Od pada Berlinskog zida, preko narkoratova u Kolumbiji i Zaljevskog rata, Haviv je kao 26-godišnjak 1991. stigao na područje bivše Jugoslavije. Iako je već tada bio nagrađivan za neke svoje radove, desetogodišnji boravak na ovim prostorima donio mu je svjetsku slavu. Magazini Time, Newsweek i Paris Match objavljivali su njegove radove koji su šokirali svijet, poput fotografije Arkanova vojnika koji nogom tuče tijelo mrtve žene u Bijeljini ili fotografije izgladnjelih zarobljenika u srpskim logorima Manjača i Trnopolje u Bosni. Haviv je lani objavio knjigu fotografija “Blood and Honey – A Balkan War Journal” da bi nakon toga organizirao izložbe tih fotografija u New Yorku, Londonu, Zagrebu, Sarajevu i Skoplju.
Prošli petak Ron Haviv otvorio je izložbu svojih ratnih fotografija u Beogradu, u kulturnom centru “Rex”. Na izložbi “Ratovi 1991. – 1999.” postavljeno je 65 fotografija i bit će zanimljivo vidjeti reakcije Srba, osobito kad se izložba postavi, kako Haviv najavljuje, u Novom Sadu, Nišu i Kragujevcu. S Havivom smo razgovarali neposredno uoči otvorenje na koje nije došao ni jedan predstavnik srpske vlasti, ali je zato događaju prisustvovalo jako puno novinara i ljudi koji su glasno komentirali kako nisu prikazana srpska stradanja. Ujedno, na otvorenju je organiziran okrugli stol kojem su prisustvovali, primjerice, redatelj Dušan Makavejev i fotografkinja Goranka Matić, ali su se njihovi razgovori sveli na dosadno raspravljanje o kvaliteti fotografije a ne o Havivovu svjedočanstvu o događajima.
Ron Haviv (36), autor najpoznatijih ratnih fotografija iz Hrvatske i BiH, koje su objavljivali Time, Newsweek i Paris Match, prošle je godine svoje šokantne snimke objavio u knjizi 'Blood and Honey - A Balkan War Journal': svoje je najpoznatije radove, među kojima su prizor izgladnjelih logoraša na Manjači i arkanovac koji udara mrtvu ženu u Bijeljini, nakon Zagreba, Sarajeva, New Yorka i Londona u petak izložio i u Beogradu Haviv danas radi za Newsweek i nedavno je objavio knjigu fotografija iz Afganistana, ali kaže da se taj rat i te fotografije ne mogu uspoređivati s ratovima s područja bivše Jugoslavije. Smatra da su te fotografije njegovo dosad najbolje djelo i ponosno ističe kako će ova izložba fotografija uskoro postati stalni postav u Povijesnom muzeju u Sarajevu.
NACIONAL: Kakve reakcije na svoju izložbu očekujete u Beogradu? – Jedni će zacijelo reći da nema dovoljno slika koje pokazuju što se sve Srbima događalo u ratu, drugi da je sve to obična laž, treći će biti sretni što su ove slike prikazane, dok će četvrti reći da nisu sretni što su moje slike prikazane, ali su umorni od svega i ne žele raspravljati o tome nego žele sve zaboraviti. Ova je izložba bila postavljena u Sarajevu, Zagrebu i Skoplju. Emocionalne reakcije bile su slične, ove slike utječu na ljude pa su tako neki pogledali tri ili četiri i napustili izložbu, dok su drugi mirno pogledali sve pokazane slike. No izložba u Beogradu je zatvaranje kruga, dolazak na početak, odakle je sve počelo. Stoga doista sa zanimanjem očekujem reakcije publike.
NACIONAL: Što ste očekivali kad ste prvi put došli u bivšu Jugoslaviju? – U lipnju 1991., kad sam bio fotograf s manje od dvije godine iskustva, čuo sam od jednog kolege kako putuje u Sloveniju jer se tamo očekuju problemi. Nisam imao pojma gdje je Slovenija, nisam mnogo znao ni o Jugoslaviji, zbog čega sam obavio neka istraživanja. Nakon što sam shvatio da govorimo o Europi i da tom području prijete ratovi, shvatio sam da se može napraviti velika priča. Sletio sam u Zagreb, vlakom otišao do Ljubljane i u roku od pet dana planule su prve borbe i objavljena je nezavisnost. Budući da se počela raspadati država, bilo je jasno da je Hrvatska sljedeća zemlja u kojoj će buknuti sukobi. Iz Ljubljane smo preko Zagreba otišli u Tenju gdje smo gledali kako je rat u Slavoniji eksplodirao. Budući da sam upoznao mnoge ljude i proveo neko vrijeme s njima, shvatio sam što se zapravo događa i sve me to zainteresiralo. Taj početak, male hrvatske vojne jedinice za samoobranu, koje su se za nekoliko mjeseci preobrazile u vojsku, sve sam to pratio. Kad je Vukovar postao glavna meta srpskih napada, otišao sam u taj grad i provodio puno vremena s Hrvatima.
NACIONAL: Kad ste shvatili da taj rat neće biti kao ostali ratovi? – Čim sam vidio da ljudi s lovačkim puškama pucaju na tenkove koji prolaze kroz polja znao sam da to nije rat dviju vojski nego gerilski rat za nezavisnost u vrlo kompliciranoj situaciji. Vidio sam kako nacionalistički porivi eksplodiraju i kod Srba i kod Hrvata i bilo je zanimljivo svjedočiti želji ljudi da ratuju jedni protiv drugih. Ljudi koji su prvoga dana bili prijatelji postajali su drugoga dana neprijatelji.
NACIONAL: Koliko ste dana proveli u Vukovaru? – Čini mi se, mjesec i pol dana dok je bio pod hrvatskom kontrolom. Nešto prije pada Vukovara prebacio sam se na srpsku stranu. Srbi su mi, na čudan način, dopustili da ostanem u Vukovaru, ali to nije bilo jednostavno. Postojao je novinarski centar u Šidu, svaki dan sam odlazio u Šid i tražio dopuštenje za boravak u Vukovaru. Nešto slično doživio sam za vrijeme Zaljevskog rata kad sam stalno kontaktirao sa šefom za odnose s javnošću američke vojske. Međutim, dan prije konačne srpske ofenzive na Vukovar rekli su mi: “Evo ti komad papira kao dopuštenje da sutra ideš s nama, sutra počinje naša završna ofenziva na Vukovar.” Bio sam iznenađen, njihova odluka bila je luda koliko i sam rat. Bilo bi normalno da sve novinare drže po strani, ali oni su meni i Chrisu Morrisu iz magazina Time dopustili da dođemo u Vukovar.
NACIONAL: Na vašim fotografijama nema svjedočanstava o smaknućima u Vukovaru. – Nažalost, nisam imao priliku fotografirati egzekucije. Naravno da je bilo takvih slučajeva, ali u tim trenucima u moju su glavu uperili pištolj i potjerali nas s mjesta događaja. Naravno da je teško kad vidiš da će nekoga pogubiti na tvoje oči, a ti mu ne možeš pomoći, a jednako mi je bilo teško što nisam mogao fotografijom dokumentirati i takve događaje. No u Vukovaru su se tada događale grozne stvari, brojne izbjeglice koje napuštaju domove, leševi na ulicama i sve sam to pokušao dokumentirati. Nakon pada Vukovara proveo sam tri tjedna u tom gradu fotografirajući sve što se događalo – dolazak Srba u Vukovar, rijeke hrvatskih izbjeglica, potpuna destrukcija grada, autopsije mrtvih tijela…
NACIONAL: Jeste li se bojali da će vas Srbi u Vukovaru optužiti da ste strani špijun? – Nisam se bojao jer su Srbi tada bili uvjereni da je ono što rade posve ispravno. Smatrali su da sam, ako već imam dopuštenje za boravak u Vukovaru, na njihovoj strani. Nisam bio ni na čijoj strani, ali mi nije padalo na pamet raspravljati s naoružanim Srbima o političkoj situaciji u Vukovaru.
NACIONAL: Kakav je bio život s Hrvatima u Vukovaru za vrijeme okupacije? – U Vukovaru je postojao jedan hrvatski zapovjednik, podrijetlom Kanađanin, koji mi je pomagao u poslu. Tada sam zabilježio brojne hrabrosti hrvatskih vojnika, kad su srpski tenkovi na vrlo glup način napadali Vukovar, a taj je inteligentni hrvatski zapovjednik postavljao zasjede i s vojnicima uništavao tenkove, što je neko vrijeme održavalo Vukovar sigurnim. Kad su Srbi ušli u Vukovar i u stožeru Hrvatske vojske napisali na vratima “Svi plaćenici moraju biti ubijeni”, pomislio sam da je i on ubijen. No godinu dana poslije sreo sam ga u Bosni, kao zapovjednika hrvatsko-bošnjačkih snaga i bio prilično iznenađen.
NACIONAL: Kad ste se prvi puta susreli s Arkanom? – Arkana sam prvi put susreo 1991. u Erdutu, tijekom rata u Hrvatskoj. Tu i tamo bismo se susreli i tada sam ga fotografirao s njegovim vojnicima dok on drži malog tigra u ruci. Arkan je bio vrlo ponosan čovjek, mislio je da može kontrolirati medije. Zapamtio sam ga kao inteligentnu osobu koja je govorila nekoliko jezika, bio je vrlo šarmantan i vrlo otvoren za medije. No ja sam znao da je on zao, jedan od gospodara rata sa snažnom paravojnom organizacijom iza sebe. Silno je želio da fotografi snime njega, njegovu vojsku i njihova djela.
NACIONAL: Je li vam to poznanstvo pomoglo pri dolasku u Bijeljinu gdje ste fotografirali svoju možda najpoznatiju fotografiju? – Sljedeći put susreo sam ga u Bijeljini gdje sam dva dana snimao ratna zbivanja, kad je došao sa svojom vojskom autobusom iz Beograda. Sjetio me se iz Erduta i kad sam ga pitao mogu li biti uz njegovu vojsku i pratiti događaje, on mi je to odobrio. Mrtav-hladan rekao mi je: “Nema problema.” Pridružio me grupi od 15 do 20 svojih vojnika koja je odlazila od kuće do kuće sve dok nisu došli u središte grada. Tada je nastala poznata slika gdje njegov vojnik udara nogom tijelo mrtve Bošnjakinje i nakon toga Arkana više nikada nisam ni vidio ni čuo. Od drugih novinara čuo sam da sam se našao na njegovoj listi za odstrjel jer sam lažac. Govorio je da živi za dan kad će se napiti moje krvi. Arkan me je proglasio lašcem jer je u jednom televizijskom intervjuu tvrdio da su vojnici muslimani dok su na zemlji srpski leševi.
NACIONAL: Kako je bilo živjeti pod Arkanovom prijetnjom smrću? – Zbog te njegove prijetnje u ratu u Bosni nisam mogao previše putovati na srpsku stranu, tako da sam većinu vremena provodio na bosanskoj i hrvatskoj strani. Povremeno sam ipak, kad sam znao da sam siguran, prelazio na srpsku stranu u Bosni. No i bez te Arkanove prijetnje nisam se ugodno osjećao jer su bosanski Srbi toliko mrzili sve novinare da je bilo nemoguće raditi. Maksimalno sam izbjegavao Arkana, a na kraju sam ušao u Srbiju zbog rata na Kosovu. Nekoliko puta prije toga umalo sam se susreo s Arkanom, ali su me prijatelji upozoravali da pobjegnem iz nekog grada ili hotela.
NACIONAL: Kako ste se osjećali kada ste doznali da je Arkan ubijen? – Kada je Arkan ubijen, moje su emocije bile pomiješane. Svi koju su zbog njega patili bili su sretni, ali bilo mi je žao što nije bio doveden pred lice pravde kako bi ljudi i službeno doznali za njegova zlodjela.
NACIONAL: Tvrdilo se da vam je prijateljstvo sa Srbima pomoglo da napravite sve ove fotografije. – Da sam bio tako velik prijatelj Srba, ne bih se našao na Arkanovoj listi za odstrjel i mogao bih doći u Pale, a to je jedino mjesto do kojeg nisam uspio doći svih tih godina. Zbog tih fotografija sa mnom su kontaktirali i istražitelji iz Haaga, osoito zbog Arkana. Rekao sam im da su moje fotografije ono što sam vidio i da osim toga nemam što svjedočiti.
NACIONAL: Kako su nastale fotografije izgladnjelih zatvorenika iz srpskih logora u Bosni? – U kolovozu 1992. fotografirao sam srpske izbjeglice koje su pobjegle na srpsku stranu Bosne i Hercegovine. U Banjoj Luci zatražio sam dopuštenje za fotografiranje srpskih gradova koje su bombardirali Hrvati i Bošnjaci. Nisam ga dobio, ali su tražili da odem u logore Trnopolje i Manjača i fotografiram zarobljene Muslimane i Hrvate. Mislim da shvaćam zašto su to tražili. Svijet je tada reagirao na saznanja o logorima u Bosni, svi su ih uspoređivali s nacističkim konclogorima. Srbi su tražili da se fotografiraju logori kako bi se pokazalo da to ipak nisu konclogori, iako su izgledali grozno. Dva tjedna svi su pisali o tome, Srbi su rekli da su zatvorili logore, a zapravo su samo preselili zarobljenike i nakon toga se logori nisu više spominjali kao dotad. Ali štos je u tome da fotografija ne nestaje nakon deset dana nego ostaje kao dokaz što se sve događalo u logorima, da su ljudi izgladnjivani i mučeni do smrti.
NACIONAL: Gdje su slike iz logora u Bosni prvi put bile objavljene i kako su vaši urednici reagirali kad su ih vidjeli? – Objavljene su u magazinu Time i moji urednici nisu vjerovali u ono što su gledali. Mislili su da su primirjem u Hrvatskoj okončani ratovi na području bivše Jugoslavije. Naslov uz sliku iz Bjeljine bio je “Ubijanje se nastavlja”. Prve slike iz Bosne objavio sam u ožujku 1992., a prvi teški napad na Sarajevo dogodio se 6. travnja. George Bush, John Major i ostali državnici vidjeli su te slike koje su samo dokazivale obavještajne podatke koje su imali i znali su što će se dogoditi u Bosni. Mirovne snage već su bile smještene u Sarajevu i uz sve podatke koje su imali trebalo je samo vojno osigurati brda iznad Sarajeva i sve bi bilo drukčije.
NACIONAL: Kako ocjenjujete odnose hrvatske i srpske vojske tijekom rata spram vas i ostalih novinara općenito? – Početkom rata u Hrvatskoj i srpska i hrvatska strana bile su vrlo otvorene prema medijima. No, kako se rat razvijao, obje strane shvatile su snagu medija i postajali su bijesni kad bi se objavilo nešto što im nije odgovaralo. Novinari su tada postali meta, 35 novinara ubijeno je u ratu u Hrvatskoj. Većina njih ubijena je namjerno, jer su nešto objavili. S hrvatskom vojskom imam različita iskustva. Spomenuo sam zapovjednika iz Vukovara koji je shvaćao vrijednost fotografija zbog kojih ljudi diljem svijeta shvaćaju što se događa. No u akcijama “Bljesak” i “Oluja” nije mi bio dopušten pristup.
NACIONAL: Kako ste podnijeli stravične prizore kojima ste prisustvovali i snimili ih? – Emocije i profesionalnost moraju se razdvojiti do određenog stupnja jer inače ne možete raditi. No, kad vidite izbjeglice ili ubijene osobe, reagirate vrlo emotivno. U takvim trenucima morate imati snage da uzmete aparat u ruke i napravite fotografiju, jer se inače ne možete baviti ovim poslom. No, ako ih odjelite previše, to će se primijetiti na fotografiji. Običan gledatelj osjetit će da takva fotografija nema emocija, emocija koje prolaze kroz mene u trenutku fotografiranja.
NACIONAL: Jeste li vjerovali da ćete postati važan svjedok koji je na CNN-u i drugim tv postajama pričao o ratu u bivšoj Jugoslaviji? – Nikada. Danas, deset godina poslije, vrlo sam sretan kad vidim da su moje fotografije dio cjelokupne slike događaja na ovim prostorima. Ako već nisu uspjele zaustaviti rat, nadam se da su pomogle njegovu skraćivanju. Mislim da moj rad i rad mojih kolega na ovim područjima treba biti iskorišten u obrazovne svrhe te kao sjećanje i dokaz.