Diktatori su često vrlo osebujni likovi. Recimo, doktor Duvalier s Haitija dao je istrijebiti sve crne pse u zemlji, jer se, navodno, neki njegov neprijatelj pretvorio u crnog psa. Doktor Rodrigez de Francia, diktator Paragvaja i ugledni filozof, naredio je da se svi muškarci stariji od dvadeset i jedne godine ožene. Maximiliano Hernández Martínez iz Salvadora pak dao je obložiti crvenim papirom svu javnu rasvjetu u zemlji da suzbije epidemiju ospica, a izumio je i visak koji je prije jela stavljao nad hranu kako bi se uvjerio da nije otrovana. Juan Vicente Gómez iz Venezuele dao bi objaviti da je umro, a onda bi naglo uskrsnuo. Ovako u knjizi “Miris Guayabe, razgovori s Márquezom“, Gabriel García Márqez opisuje neke živopisne latinskoameričke diktatore čije je životopise proučavao pišući roman “Jesen patrijarha“, svakako jedan od najvećih literarnih spomenika diktatorima i diktaturi u književnosti 20. stoljeća. Ovih dana, međutim, dok smo čitali o smrti turkmenistanskog diktatora Saparmurata Nijazova zvanog Turkmenbaši i njegovim osebujnim zakonima, činilo se da doista živimo u magijskome realizmu, a da se svijet pretvorio u jedan veliki Macondo. To valjda i jest značenje one izreke o globalnome selu. Spomenuti je gospodin svakako prednjačio u svojim bizarnostima i nadmašio je svoje južnoameričke kolege. Dvadesetmetarski pozlaćeni spomenici s njegovim likom, umjetni gradovi na umjetnim jezerima usred najcrnjeg siromaštva i nisu nešto tako novo, ali ono o imenima mjeseci zaista je originalno. Jedan je mjesec u godini nazvao po sebi, a drugi po svojoj majci.

To je svakako jedan od najefikasnijih načina da čovjek ostane u povijesti i u narodnoj svijesti. Jer, koliko je puta u danu čovjek prisiljen reći, napisati ili pomisliti ime mjeseca u kojemu mu život trenutno traje. Imenovati vrijeme najtrajniji je spomenik, trajniji i od zlata, bronce ili mjedi, kako se to već literarno kaže. Zamislimo da su kod nas, recimo, predsjednici vlada imenovali jedan od mjeseci svojim prezimenom. Pa da pišemo: “U odgovoru na naše pismo od 2. račana 2004. izvoljeli ste priopćiti..“ Ili čitamo: “1. sanadera 2008. u Maksimiru je održan veliki sindikalni skup na kojemu…“ Mislav Bago dobio bi ospice od kojih ga ne bi izliječio ni Maximiliano Hernández sa svojim crvenim papirom preko svih televizijskih reflektora u zemlji. To s mjesecima odlična je fora. A djeca u školi, umjesto: siječanj, veljača, ožujak, travanj…, učila bi: gregurić, valentić, mateša, račan, sanader… Ako tako često mijenjamo imena ulica i trgova, možemo i mjesece. Svakako bi valjalo uključiti i doktora Tuđmana jer mi se čini da imenovati jedan mjesec u godini znači puno više nego se kao plehnata statua šepiriti na nekom trgu. Po mjesecima barem ne seru golubovi. Međutim, što se diktatora tiče, situacija u Hrvatskoj je dvojbena. Ni povijest ni literatura ovdje se već dugo ne mogu složiti jesmo li ili nismo imali u svojoj povijesti diktatore, ili samo predsjednike s malo većim ovlastima. Mi nemamo magijski realizam i nemamo Márqueza da nam efektno i slojevito pokaže tko je to ili što je to pravi egzemplarni diktator, nego se moramo snalaziti čitajući povijesne ili novinske tekstove iz različitih optika, ali uvijek manje ili više kratkovidnih jer najčešće služe kao plakatno štivo dnevnoj politici. Tako se ni na pitanje je li Pavelić bio diktator ne može jednoznačno odgovoriti. U tome nas sprečava ona lijeva ili desna optika, pa čak i kad su stvari tako notorne.

Zločinac je bio, to da, ustanovio je prilično zločinačku državu s rasnim zakonima i koncentracijskim logorima. Mlatilo se Srbe i Židove maljevima i klalo kamama sve u šesnaest, ali ne onoliko koliko su izbrojili poslije rata. To, dakako, nije važno, ili nije od presudne važnosti, taj broj u Jasenovcu, Gradiški ili na Kozari, ma gdje to bilo. Pavelić naprosto nije bio diktator zato što nije bio dovoljno slobodan da to bude. Ni slobodan ni nezavisan. Mogao je, recimo, narediti da se Srbima udari na guzicu užareni štambilj s četiri S, mogao je narediti svim članovima svoje vlade da obriju brkove ili da mu se za imendan donesu odrezane glave četiriju nevinih pravoslavki sa Sjevera, Zapada, Juga ili Istoka domovine. Ali nije mogao ni prdnuti u prisutnosti nekog višeg njemačkog oficira, država mu je bila temeljito okupirana, a on sam tužna marioneta. Je li Tito bio diktator? Mnogi će se složiti da jest. Stvorio je kult ličnosti, imao gotovo neograničenu stvarnu vlast, a bio je i prilično nezavisan i od Istoka i od Zapada. Štafete, sletovi i darovi posvećivali su se jednome čovjeku, a ta je praksa toliko ušla u našu podsvijest da se isto nedavno radilo kad je u Hrvatsku dolazio papa. Titov rođendan bio je državni praznik. Prilično bizarna situacija; izmišljeni rođendan starca u maršalskoj uniformi zvao se Dan mladosti.

Pa ipak, jako puno građana ove zemlje priznat će danas da je u Titovo vrijeme bilo bolje, da je to bila meka diktatura, da se točno znalo što se ne smije i ako je čovjek to poštovao, živjelo se sigurnije i dostojanstvenije. Dostojanstvenije, dakako, u usporedbi s erom čovjeka koji je eventualni kandidat za trećeg hrvatskog diktatora, erom Franje Tuđmana. Ni on, navodno, nije bio diktator jer je pobijedio na demokratskim izborima, vodio zemlju s više stranaka i jer su postojali Feral i Stojedinica. Ni on, dakako, nije bio dovoljno nezavisan od svoga vanjskopolitičkog evropskog i svjetskog konteksta, ma koliko da je to želio i ma koliko mi kao građani to onda plaćali. Da je mogao, sigurno bi zabranio žutu, crvenu i zelenu boju. Međutim, u dijelu svoje vladavine imao je gotovo neograničenu vlast, gotovo kao Tito. Vlast, uostalom, sasvim dovoljnu da Titovo ime i ličnost spasi pretjerana pljuvanja. No možemo li sa sigurnošću reći da se ta vlast ne bi s vremenom pretvorila u klasičnu krvavu diktaturu? Takav bi mračan scenarij bio sasvim izgledan da nije obolio i da je onaj drugi doktor zajedno s njim ostao pri vlasti. Jadran bi tada nalikovao na Karibe, i bilo bi sasvim moguće da se ospice liječe crvenim žaruljama, a nekim bolesnicima žgaravica suzbija s tri čaše sumporne kiseline.