Zoran FerićTalijanska učiteljica Anna Ciriani suspendirana je jer snima erotske priloge na internetu i vodi svoj blog kojim se zauzima za spolne slobode. Školski ravnatelj Furlanije i Primorske naredio je suspenziju jer se nije ponašala odgojno i izvan škole. Iz članka Inoslava Beškera vidljivo je da su tu profesoricu već jednom suspendirali, kad je radila u srednjoj školi, jer su učenici njenim fotografijama oblijepili zahod. Slučaj učiteljice Cipriani samo je drastičan primjer ozbiljnog raskoraka između profesionalnog i privatnog života, pri čemu zbog pikanterija i preferencija iz privatnog strada profesionalni život i karijera. Zanimljivo je što profesorica Cipriani pošteno i uredno obavlja svoj posao u školi. Maknuta je zato što se njen privatni život ogriješio o uobičajenu predodžbu o moralnim kvalitetama osoba koje rade s djecom. Suspenzija lokalnog ministra školstva, što li je već, pravni je akt i posve vjerojatno ima neko zakonsko uporište ili je barem reguliran nekom uredbom koja učitelje i profesore ograničava u njihovu privatnom ili privano-javnom životu. Budući da svaki redak ili fotografija na internetu može postati javna činjenica, stroga granica između javnoga i privatnoga odavno je izbrisana. A uredbe koje vrijede za učitelje i profesore vrijede i za školsku djecu. I većini djece njihove škole na neki način propisuju kako će se ponašati u javnim prostorima: ulicama, diskoklubovima, tramvajima i autobusima. Učenik hrvatskih škola može dobiti ukor ako pljuje na penzionere po tramvajima ili Sanaderu po plakatima crta Hitlerove brkove. Obrazovni sistem ne poznaje podjelu na privatno i profesionalno jer, kaže se, mora djelovati odgojno. I to je svima prilično samorazumljivo.

Međutim, može li to biti ustavno? Krše li se temeljna prava čovjeka? Ako se jedna učiteljica, koja predaje useljenicima osnove suživota u Italiji, javno zalaže za seksualne slobode koje su zajamčene svakim suvislim europskim ustavom, a pritom se čak i ne služi pornografijom ni tvrdim scenama, može li se njena suspenzija proglasiti sumnjivom s pozicije ljudskih prava? Posve vjerojatno. Čemu se prikloniti ako nam temeljna ustavna prava ugrožavaju odgoj djece? Uostalom, smije li samohrana majka koja radi kao učiteljica u osnovnoj ili srednjoj školi honorarno raditi i kao striptizeta? Ministarstvo, velik dio populacije i dobar dio javnosti rekli bi da ne smije jer to nije odgojno ni moralno. To je fuj. A ne postavlja se, recimo, pitanje mora li samohrana učiteljica kod nas raditi i kao striptizeta jer joj 4000 kuna plaće nije dovoljno da preživi. I zamislimo, na primjer, da profesor zemljopisa radi kao striper, pa danju tumači ekonomiju u afričkim državama ili pokazuje na karti ruska nalazišta plina, a noću vrti mišićavom guzicom na ženskim zabavama. Pa se ustanovi da u školi ne radi samo jedan striper, nego je profesor zemljopisa pomogao pronaći honorarni posao i profesoru tjelesnog i profesoru matematike. Kakav bi to pičvajz bio. Maturantica ispravlja ocjenu iz geografije i traži prstom po karti Neretvu, a večer prije je profesoru gurala novčanice u onaj prednji, veći dio tangi i pritom ne osjeća ništa čudno, prosto ni nemoralno. On je sad profesor, a ona učenica i obavljaju svoje dnevne zadatke. Kad se zabavljamo, zabavljamo se, a kad radimo, budimo ozbiljni, tako govorimo djeci. I ona to manje-više razumiju. Razumiju da je profesorica sociologije malo umorna jer je prošle noći kao domina puno mlatila po stražnjicama raznih likova: sudaca, odvjetnika, biznismena.

Razumiju da je profesorica likovnog malo nervozna jer nije zadovoljna dizajnom svoje erotske stranice. Jedino je malo delikatno ako se striperima pridruži i velečasni iz vjeronauka koji tumači kako je Isus istjerao bankare iz hrama, a večeras će mu na privatnoj zabavi kućanice lijepiti šarene papire sa slikom Radića ili Starčevića na znojne guzne mišiće. Velečasni zna da to baš nije prikladno, ali što će, treba mu za alimentaciju. Primjer Anne Cipriani postavlja ozbiljna pitanja. I ta se pitanja tiču javnoga prostora oko nas. Ne javnoga prostora u Hrvatskoj, nego i onoga u Austriji, Sloveniji, Italiji, Njemačkoj. Javni prostor i na Zapadu i u tranzicijskim zemljama postaje sve konzervativniji. I licemjerniji. Ukradeni erotski film popularne pjevačice prouzročio je neviđen interes, ali i ozbiljno naštetio njezinoj karijeri i privatnom životu. A Severina se nije seksala u javnosti, nego u privatnosti jahte. Međutim, to nije spriječilo licemjernu fukaru da joj zviždi s tribina stadiona. Poznatog političara u Sloveniji uhvatili su novinari u pokušaju da preko oglasa nađe partnere za grupnjak.

Pritom se nije ogriješio ni o jedan zakon države Slovenije. Seksualni skandali po Europi množe se i množe, uništavaju brakove, živote i karijere, a nitko se ozbiljno ne pita zašto. Ljudi moji, zašto političar, profesor ili sudac u svom poslu imaju upisane zakone nekog takvog izvitoperenog ćudoređa, pri čemu će ih uništiti jedan seksualni skandal, a neće deset kriminalnih presuda, hrpa političkih gluposti ili stotine studenata koji nisu ništa naučili. Osjetljivi smo na krive stvari. Većina je medija postavila moralizatorske i nerealne standarde ljudskoga, pri čemu je ono što se javno očekuje od ljudskog bića u privatnome životu jako teško ili gotovo nemoguće izvesti i živjeti. I to je generator hipokrizije, dvoličnosti, troličnosti, lažnoga morala, laganja, petljanja, muljanja i mnogočega ljigavog što nam prati život. U javnom prostoru vlada elementarni nedostatak iskrenosti, a one koji to i pokušaju, ubrzo suspendiraju ili proglase klaunima. A i za jedne i za druge društvena margina je prirodno stanište.