Claude Chabrol, redatelj koji 50 godina radi sjajne filmove, i Dean Sinovčić Ljudi često misle da se pamet nekog glumca mjeri njegovom popularnošću, odnosno da je glumac pametniji što je uspješniji. Tome uopće nije tako, ali ako se mora generalizirati onda je najsigurnije reći da su redatelji generalno pametniji i zanimljiviji od glumaca. Ako sumnjate u to, onda pokušajte doći do francuskog redatelja Claudea Chabrola i shvatit će te o čemu govorim. Chabrol će u Belinu dobiti nagradu Berlinale Camera za 50 godina svog rada i tim povodom razgovarali smo za Nacional. Najbriljantniji dio razgovora odnosio se na razdoblje njegovog života u kojem su mu Amerikanci nudili režiranje filma u Hollywoodu. Vječno nasmijani Chabrol ovako mi je prepričao to iskustvo:
«Imam anđela čuvara koji pazi na mene i koji nije dopustio da odem u Ameriku. Na koji način nije dopustio? Prvi puta američki producent mog potencijalnog filma poginuo je u saobraćajnoj nesreći. Drugi puta scenarist filma je umro od raka jetre. Treća i posljednja ponuda došla je prije osam godina kada su mi ponudili da režiram film o Mata Hari pri čemu bi glavnu ulogu dobila Geena Davies. E, sad, Mata Hari je bila visoka 160 cm a Geena Davies je visoka 182 cm. Ja jesam dobar redatelj, ali ne mogu napraviti patuljka od monstruma. I tako je propala moja američka karijera», izjavio je 78-godišnji Chabrol postavši tako kralj crnog humora.Eric Schlosser, književnik i borac za zdravu hranu, sa Deanom Sinovčićem
Druga osoba s kojom sam razgovarao u nedjelju i koja također ne mari za holivudska pravila je 49-godišnji književnik Eric Schlosser čiju je hit knjigu «Fast Food Nation» prije četiri godine ne osobito uspješno ekranizirao Richard Linklater. Ovog puta Schlosser je napravio dokumentarac nazvan «Food, Inc» objašnjavajući kako pet velikih korporacija kontroliraju 80 posto tržišta proizvodnje hrane, kako je ta hrana nezdrava i kakve su posljedice uzimanja takve hrane. Schlooser je cool frajer s kojim se može pričati o svemu i svačemu, pa i o njegovoj obitelji. Njegova je supruga, naime, kćerka Roberta Redforda.
Nakon pojave prvih Hrvata u Berlinu u liku i djelu Tarika Filipovića i ostalih iz filma «Storm», u subotu su se ukazali i drugi Hrvati. Naime, u Berlinu je u sporednoj sekciji Panorama prikazan film «White Lightnin'», britanski film koji je koproducirala i tvrtka «Mainframe» hrvatskog redatelja Igora Nole, film je dijelom sniman u Hrvatskoj, a popriličan broj tehničkog osoblja čine Hrvati uključujući i pomoćnika redatelja Zorana Sudara. Tim povodom u restoranu Josty na Potsdamer Platzu organiziran je nedjeljni brunch za goste, a među gostima su se, osim autora i producenata filma, našli i producent Boris T. Matić, redatelj Antonio Nuić i mnogi drugi. Hrana je na brunchu bila izvrsna i da je po tome, sve bi distributerske kompanije otkupile film za prikazivanje njihovim zemljama. No, vremena su teška, nitko ne kupuje filmove olako, što nam je Nola i sam priznao. Ipak, «White Lightnin'» je prikazan na festivalu u Sundanceu, sada u Berlinu, što znači da se producenti i te kako trude pokazati i prodati ovaj film. Dominic Murphy, Mike Downey i Igor Nola, redatelj i producenti filma "White Lightnin'"
Mi smo se, nema sumnje, najeli, ali hranu bi trebalo zabraniti 56-godišnjem glumcu Johnu Goodmanu koji se prije 15 godina proslavio ulogom u tv seriji «Roseanne» ali za prave ljubitelje filma on se proslavio glumeći u čak pet filmova braće Coen od kojih je ona u filmu «Big Lebowski» najnezaboravnija. Goodman je došao u Berlin zbog uloge u filmu «In the Electric Mist» koji konkurira za Zlatnog lava ali je teško vjerovati da će ga dobiti. Uglavnom, na intervbjuu za Nacional Goodman je jedva sjedio u stolici, toliko je debeo da stenje, puše i vrlo teško govori. No, imao je dovoljno snage da verbalno pregazi tabloide i slične grozne novine koji uništavaju filmski biznis jer je mladom glumcu najbitnije osvanuti u tabloidima.
Nakon toliko intervjua bilo je vrijeme za partijanje. Od partyja poljskog nacionalnog instituta gdje su se okupile vedete poput Andrzeja Wayde i Romana Polanskog koji je u Berlinu počeo snimati svoj novi film, pa do britanskog partyja kompanije The Match Factory na kojem sam sreo bosanskog redatelja Danisa Tanovića i koji mi je rekao da će za koji dan dovršiti svoj novi film, svugdje se dobro jelo, pilo i zabavljalo. Pa tko onda može reći da berlinski festival zaostaje za venecijanskim i kanskim?