Nekako u vrijeme pisanja ovog teksta, u Hrvatskoj se dovršavaju pripreme za završni čin teatra političkog apsurda. U glavnoj ulozi, a usput i kao režiser - poput nekakve negativne verzije Woodyja Allena - pojavljuje se splitski gradonačelnik Željko Kerum.

Nova tvorevina zvat će se Hrvatska građanska stranka, a gospodin Kerum će je osnovati na terasi svojeg trgovačkog centra. I tako će uz Kerumovu pomoć, nakon seljaka, narodnjaka, zajedničara i partijaca, Hrvati dobiti priliku (neki bi rekli: napokon) glasati i za, ako ne stranku građanske provenijencije, onda barem Građansku stranku. Osobe sklone sarkazmu mogle bi zaključiti da je s obzirom na razvijenost ovdašnje građanske svijesti posve normalno da građansku stranku osniva čovjek koji dolazi iz Dalmatinske zagore, a voli se hvaliti podatkom da ne čita knjige. Oni malo hrabriji, vjerojatno će podsjetiti kako je novi lider građanske Hrvatske sklon sudjelovanju u ranojutarnjim makljažama u lokalima u kojima se pušta narodnjački turbo-folk, a potvrda demokratičnosti je to što će poneki Srbin smjeti pristupiti Hrvatskoj građanskoj stranci, ali obitelji Kerum - nikada.

Razumije se da novinari nikada neće podržati Građansku stranku jer prema Kerumovoj statističko-etničkoj računici 70 posto ovih škrabala su Jugoslaveni, i kao takvi mrze sve hrvatsko i građansko.

Eto, s takvim argumentima, nakon što je osvojio Split, gradonačelnik Željko Kerum kreće u pohod na građansku Hrvatsku. Ali u hrvatskoj svakodnevnici iznenađenja više gotovo da nisu moguća. Dovoljno je i ovlaš navesti par primjera - Branimiru Glavašu, bjeguncu koji je osuđen za ratni zločin, država mjesečno isplaćuje 24.000 kuna, a on se namjerava kandidirati na listi za dijasporu. Trojica od četvorice najvažnijih kandidata za predsjednika Republike stekli su imovinu na krajnje sumnjiv način, međutim za veliki dio javnosti to nije razlog da ne glasa za ove muljatore višeg ranga. U HEP-u je uz optužbe da je katastrofalno loše upravljao ovom firmom smijenjen direktor Ivan Mravak, a onda Vlada na njegov položaj imenuje izvjesnog Lea Begovića, koji nikada nije vodio veliki pogon, i kao predsjednik Nadzornog odbora bio je zadužen kontrolirati rad nacionalne elektroprivrede.

U ovakvim okolnostima, građanin Kerum kao predvodnik "građanske Hrvatske" doista ima smisla. Ili barem neće previše odudarati od aktualnog hrvatskog standarda, i ne treba moralizirati zbog novog koraka u njegovoj političkoj profilaciji.

Socijalističkim rječnikom "Kerum je izišao iz naroda, a to što je izabran gradonačelnikom Splita potvrda je da ovaj narod želi političare takvog intelektualno-etičkog profila". Zato se zbog njegovih šovinističkih istupa pobunilo tek nekoliko nevladinih organizacija i manjinskih zastupnika, ali besmisleno je očekivati da će ga se odreći većina birača.

To, uostalom, više nije pitanje politike nego svijesti koja prevladava u današnjoj Hrvatskoj. A to znači da ono što se "ruralni" likovi usude izgovoriti, to je ono što "urbani" misle. I zato je Željko Kerum logičan epilog priče o građanskoj Hrvatskoj.