Barack Obama, Hosni Mubarak, Benjamin Netanyahu i Mahmoud Abbas (Reuters)Bliskoistočni mirovni pregovori počet će danas u Washingtonu. Po prvi put nakon dvije godine osobno će se sastati vodstva dviju strana. Susret izraelskog premijera Benjamina Netanjahua i palestinskog predsjednika Mahmuda Abbasa pripremio je predsjendik Obama. Stajališta pregovarača u gotovo svim spornim produčjima daleko su jedna od drugih pa se stoga ne očekuju veliki rezultati. Istovremeno, iako iz Bruxellesa teče mnogo novca u ovo krizno područje, kao politički faktor, Europska unija teško da se uzima za ozbiljno.

Blijede nade

Povjerenica EU-a za vanjske poslove Catherine Ashton nedavno je ovako sumirala europsku politiku na Bliskom istoku.

„Mi smatramo da bi pregovori trebali u roku od dvije godine rezultirati sporazmom koji bi trebali voditi ka neovisnoj, demokratskoj i održivoj državi Palestini koja će postojati u miru i sigurnosti s Izraelom i drugim susjedima."

No ovaj cilj čini se danas dalje no ikad a Europljani na aktualne pregovore u Washingtonu gledaju tek s blijedom nadom. Razlog za to leži primjerice na palestinskoj strani, gdje radikalni Hamas drži Pojas Gaze u svojim rukama dok službeno palestinsko vodstvo zapravo vlada tek u Zapadnom Jordanu. Hamas je do sad odbijao priznati Izrael ili odustati od nasilja. S izraelske pak strane Europskoj uniji birge zadaje i daljnja gradnja naselja u Zapadnom Jordanu te izraelska blokada Pojasa Gaze. Kad je izraelska mornarica krajem svibnja u Sredozemlju zaustavila međunarodnu flotilu s humantarnom pomoći za Pojas Gaze te pritom ubila nekoliko državljana EU-a, to je izazvalo prosvjede u Bruxellesu. Ovako je reagirala belgijska zastupnica u Europskom parlamentu Véronique de Keyzer: „To je tragedija i za Izrael jer je ovdje izgubljen zdrav ljudski razum i smisao za međunarodno pravo".

Za bliskije odnose s Izraelom, kao što je to već bilo zaključeno prije dvije godine, EU pod ovakvim uvijetima trentuačno ne želi ni čuti.

Nemoguća suvisla politka pomirenja

I Izraelci i Palestinci otežavaju Uniji da vodi neku suvislu politiku pomirenja. Pri tome je Unija daleko najveći donator palestinskih vlasti kojima godišnje daje oko milijardu eura. Bez tog novca velik dio javnih službi u palestinskim područjima uopće ne bi mogao funkcionirati. No većina toga što EU čini na tom području na svjetskoj se razini gotovo ne primjećuje.

Colin Smith, koji je u ime EU-a obučavao palestinsku policiju kaže da mu je to bio jedan od najtežih poslova koje je radio. Pokušao je palestinske dužnosnike podučiti o prometu, nadajući se da će to biti jednostavnije jer tema ne bi trebala biti povezana s politikom. Svjedeno, naišao je na ogromno nepovjerenje. Ipak na kraju, kad su Palestinci dobili pristup u izraelsku bazu podataka, pao je broj ukradenih automobila u Izraelu. Na takvoj se razini vide rezultati europskih ulaganja.

Glavni problem EU-a na Bliskom istoku je ogroman nesrazmjer između njenih ogormnih financijskih i diplomatskih napora te njenog minornog utjecaja. No za to je i sama kriva. Povjerenica za vanjske poslove Catherine Ashton bila je pozvana na sinoćnju večeru uoči početka pregovora u Washingotnu, ali je umjesto toga otputovala u jedan davno planirani posjet Kini. Promatrači ocjenjuju da upravo ova suzdržanost vodi k tome da EU na svjetskoj pozornici biva zastupljena ispod svojih mogućnosti.